Marketing
IN MEMORIAM
Danilo Bata Stojković (11. srpnja 1934.- 17.ožujka 2002.)
ZBOGOM ILIJA
Danilo Bata Stojković nije bio sklon mistificiranju svoje profesije. “Iskoračim lijevom nogom i kažem istinu”, citirajući Jamesa Cagneyja odgovorio je jednom na upit novinara kojom se glumačkom metodom služi. Doista, dok bi ga gledao kako glumi, čovjek ne bi dugo izdržao, a da ne pomisli: “Pa to je lako”. U svojim (ne čestim) kontaktima s novinarima, Stojković nije slučajno spominjao baš Cagneyja i iako mu fizički i nije bio sličan, Bata je u glumačkom izrazu imao mnogo više zajedničkog s masivnim prgavcem Jimmyjem no što se može učiniti na prvi pogled. Cagney je, doduše, uglavnom glumio slave i love željne gangstere u usponu, dok je Stojković svoje najbolje kreacije ostvario utjelovljujući likove pri kraju životnog puta, suočene sa (često pogubnim) besmislom mladenačkih ideala, no glumački su dijelili gotovo bezumnu strast i sposobnost da se ide do kraja. Prkosno gubitništvo i autodestruktivna ustrajnost na balkanski način postali su vremenom Stojkovićev zaštitni znak, naročito nakon utjelovljavanja paranoidnog staljinista Ilije Čvorovića u briljantnom Balkanskom špijunu Dušana Kovačevića. U svojoj prebogatoj karijeri Bata Stojković odigrao je mnoštvo karaktera, od izdajnika Korčagina, frustriranoga grobara Lakija Topalovića u Maratoncima, do balkanskoga krvnika Bogdana Markovića u Crnom Bombarderu, no uloga koja mu je pristajala kao sako krojen po mjeri bio je upravo “crni” Ilija.
Balkanski špijun jedan je od najboljih izdanaka bivše kinematografije: film skromnog budžeta i brzog ritma, komornog ugođaja i prepun brutalnog humora. Školski primjer kako se s malo novca može snimiti remek djelo. Film kojeg se gleda kao komediju, sve dok se strasti ne stišaju. Tada pametnog čovjeka obično prvo obuzme sjeta, a onda i ona mržnja i gađenje o kojoj Ilija priča u svojoj potresnoj završnoj tiradi. Prvi sam ga put gledao na televizoru mojih djede i bake, tu negdje osamdeset i sedme, osme godine. Od tog prvoga susreta s Čvorovićima u sjećanju mi je ostala tek ona bizarna šetnja skrhanog Ilije i šarplaninolikog garova u završnoj sceni. Međutim, s početkom mog studiranja i podstanarstva nešto se itekako promijenilo.
Premda je tako stajalo u naslovima svih dnevnih listova, Danilo Bata Stojković nije bio samo srpski glumac. Svojim kreacijama obilježio je vrijeme koje je, ma koliko ga se pokušavali otresti, postalo dio većine nas. Moja je generacija Batu Stojkovića doživjela jedino kroz njegove filmove. Za našega jednogodišnjeg podstanarskog života moja ekipa i ja smo Balkanskog špijuna odgledali desetak puta. U najgoroj fazi zaluđenosti komunicirali smo isključivo replikama iz filma. Djevojke su bile Danice, bezvezni i nebitni likovi postali su “neki čobani, budale”, a svaki telefonski poziv prilika da se odigra poznati skeč: “Možda ste dobili krivi broj, ali ste dobili onog kog ste tražili”. Jednom je prilikom na vrata našeg stana pozvonio neki djedica koji se raspitivao za adresu. Ostavili smo ga da se zbunjeno smješka jer mi od cerekanja, naime, nismo mogli progovoriti ni riječi. Bilo je to histerično vrijeme. Od poremećaja ličnosti koji bi nas doveo do toga da kupimo crne šešire, odijela i pustimo brk spasio nas je samo stanodavčev otkaz najma. Raselili smo se tada svatko na svoju stranu i odlučili malko odahnuti od “špijunaže”. No, Balkanski špijun je ostao kultni film naše mladosti.
Ionako sjajan tekst Stojković je izdigao u priču koja nije samo kritika određenog režima ili slika čovjeka zaluđenog ideologijom. Sam Bata je izjavio da je Iliju kreirao ne samo kao staljinista, nego kao i pripadnika generacije koja je slijepo vjerovala u ponuđene ideale i voljela svoje vođe. Iznevjerena generacija, koja je zbog svojih zabluda izgubila puno i, iako dijelom svjesna uzaludnosti davnih ideala, više nema izbora doli slijepo ih slijediti. Čini mi se, upravo zahvaljujući Stojkoviću, da je Ilija postao drag i tragičan lik čije smo crte počinjali prepoznavati na licima naših djedova i očeva. O tome koliko je Balkanski špijun svevremensko djelo, a Ilija Čvorović svevremenski lik, govori i tužna činjenica da sličnosti zapažam i na licima mnogih iznevjerenih vjernika mojih godina.
LEGENDA KOJA ŽIVI... 
Post je objavljen 16.11.2005. u 23:13 sati.