
Tiha je ova noć
pun je mjesec obasjava
šapat čujem,
ne znam da li sve je san
ili možda zbilja, java.
Mjesečina , put si pravi
pokušava doprijeti do mene
ali oblak sjenku čini
i štiti me poput stijene.
Čija se to duša skita
dahom svojim miluje po kosi
da li neko anđeosko biće
ili jedan dio tame
što u sebi nemir nosi.
Oči nježne, poput srne
plahe, nemirne,crne
odgovor od mene žele čuti
ali kako, noć je, tijelo sniva
duša još ništa ne sluti.
Da li anđeo si, svjetlost mila
ili demon
duše hladne kao svila,
teško mi je reći
u noći , poput ove
u postelju ću sama leći.
I sanjati bajne snove
koje šapat obavija
iščekivat dodir nježan
što samoću savija.
Post je objavljen 16.11.2005. u 22:13 sati.