Samo još jednom bilo bi lijepo osjetiti one leptiriće u trbuhu kao nekada davno dok mi je otvarao sva četiri vrata auta na rastanku samo da bi morala izaći iz auta da ih pozatvaram kako bi ukrao još jedan poljubac od mene.
Vrijeme nam nije bilo važno, svitala su jutra ja sam radila za 3 sata ali nije nam bilo važno. Nije bilo umora nakon posla koji me mogao spriječiti da odujirm njemu kako bi ponovno tamo negdje 10 sati nakon što sam došla pootvarao ta ista vrata mog auta kako bi me poljubio još samo jednom... Ne bi prošla ni prvi zavoj, zasvijetlilo bi ono pisamce na displayu u kome bi pisalo već mi nedostaješ... eh, davno je to bilo...
Ili pak ona ljubav na daljinu... Bilo bi dobro osjetiti onaj osjećaj kad te stegne oko srca kada ti kaže da neće doći danas. Bolan grč... ali barem znak da ga voliš i da si zaljubljen. Kada 150 km ne znači ništa, ono sjedneš u auto i voziš... vrijeme ti prođe začas.
"Nekad sam voleo zbilja, mislim na ljubav pravu, šašavu i silnu... vozio hiljadu milja, ko onaj ružni francuz u prelepom filmu..."
Bilo bi dobro onako jaaako zaljubiti se u boju njegovih očiju, u okus njegovih usana, u dodir njegove kože uz moju... u njegov dah na mome vratu... Bilo bi dobro... i dobro je...
I zaljubila sam se eto ponovno, al možda i nije bilo dobro dozvoliti si to. Eto ja sam baš sklona zaljubiti se u takve koji ne vraćaju moju ljubav.
Nisam počela pisati ovo, kao bilo bi dobro zaljubiti se jer se ne mogu zaljubiti... O da... mogu se ja zaljubiti, ali eto, a gdje je on sada...
Zašto nije kao oni prije čiju sam ljubav u konačnici gazila, na čija pisamca nisam odgovarala...
Daj pošalji mi poruku bar!! Ne spavam, ne jedem... ne živi mi se.
O, da mi je.... da se još samo jednom zaljubim...
A ti mi još sad i slomi krila kao ja onima prije tebe.
Naplatili mi se dugovi...