"Kada dođe ona koju nitko ne želi...."
Dio pjesme "Consoada" M.Bandeire.
Osjećam samoću,toliko očajničku samoću,želju za nježnošću,glad za maženjem,milovanjem,vruću želju...Da li je to čudno?Treba mi zagrljaj!Zašto?Zato što sam žena koja pati ili ti imam viška muških hormona (testosterona),sada ih imam više nego ženskih (estrogena).Ne bacam se nezasitno na muškarce,ali znam što hoću.Agresivna nisam,odlučnija jesam.OLfo!!!Život sam utrošila na glupe analize "mojih osjećaja" i reakcija.Nema toga više!!! Evina sam kći i ne želim se više odreći nečega što mi se sviđa i u čemu uživam.!!!
Ali...opet naviru sjećanja na te ljubavi moja stara,na dane kada si me zvao svojom...Glazba je ta koja me ...zanosi...nosi ...a srce mi kuca sve jače i jače..Ne znam kako smo se našli u krevetu ,ne znam, ne znam kako sam tamo dospjela...Izgubila sam to u sjećanju...Okrenuo si me na trbuh ,nježno ali čvrsto, tvoj glas mi je šaptao samo nama razumljive riječi...Da sam tvoja vlažna Princeza...izgubljeno , pa nađeno zlato da me voliš maznu...snenu...I nježno ulazio i izlazio...Ja sam te molila da traje ,da traje...Vruća lava mi se penjala Venerinim brijegom prema grlu, dok se moja utroba topila poput tople čokolade...Stopili smo se u zajedničkom moru,oceanu...I još jednom zajedno zgužvali bijele plahte...
Glazba je utihnula...Maštanja su me napustila...
Još uvijek imam višak estrogena pa jaaučem, plačem,cendram...Nisam baš odlučna...
I sve to pišem jer sam ona koju nitko više neće...
Post je objavljen 16.11.2005. u 11:29 sati.