Transformacija HSP-a u civilizaranu europsku stranku strateški je hrvatski interes. Prvo, radi prošlosti: da ideja pravaštva ne ostane trajno kompromitirana ustaštvom. Drugo, što je ipak važnije, budućnosti radi. Jer ona krilatica što ju s pravom pripisujemo Titu - 'tuđe nećemo svoje ne damo' - zapravo je pravaško geslo, koje će svoju pravu vrijednost dobiti tek u euroatlantskom integriranju. Utoliko prije ukoliko će nas, sad je to manje-više jasno, u EU uvesti HDZ - stranka europskih promjena. A malo je vjerojatno da bi Sanaderov HDZ bez jake opozicije i s desna i s lijeva pri ulasku u Europu mogao napraviti manje štete nego ju je napravio Tuđmanov HDZ pri izlasku iz Jugoslavije.
Zbog toga su dobronamjerni promatrači pozdravili činjenicu da je HSP uložio znatan napor da se i kadrovski i programatski predstavi kao stranka ozbiljnih namjera. Rožić i Tadić bili su valjda najistaknutiji saborski zastupnici prošloga saziva; Jadranska povelja HSP-a bila je jedan od rijetkih spomena vrijednih političkih iskoraka posttuđmanovske Hrvatske; a to što s HSP-om nitko nije htio koalirati omogućilo je da čak i stranka koju vodi Anto Đapić broj svojih pristalica poveća na crti moralnog ugleda.
No, ova Đapićeva farsa s Izraelom pokazuje doseg preobrazbe za koju je HSP danas sposoban.