Marketing
Nada umire posljednja...
Moj prvi kontakt s njim nakon mjesec dana izbjegavanja...ruke mi se tresu dok otvaram papirić s porukom...sat fizike..ma kakva fizika...ne čujem i ne vidim ništa osim papirića...osjećam strah, crvenilo u licu i vruće mi je...što ću naći unutra...što li će pisati...da, njemu je žao što sam prekunula onu vezu, žao mu je što je on razlog...želi od mene da ga zaboravim i da budemo prijatelji...uzimam olovku i drhtavom rukom škrabam odgovor...on glasi da nema smisla da lažem onom drugom...da možemo biti frendovi, ali da neke stvari (mislim na nas) ne mogu tako lako zaboraviti...trebam vremena...presavijam papirić i šaljem ga do njega...nakon nekog vremena papirić se vraća, a moja reakcija opet je ista...on piše da mi daje vremena koliko god trebam i pata me da li onaj drugi možda jednom opet ima šanse...lijepo od njega, pomaže frendu...moj odgovor glasi ne znam, ne mogu i ne želim sada o tome...uopće mi je glupo s njim raspravljati o tome...tu se slažemo i dopisivanju je kraj...pričam frendici što je bilo, a misli su mi još uvijek na onom prvom papiriću...zastale su na riječima "jednostavno nastavi živjeti dalje bez mene"...htjela bih to...stvarno bi...i znam da moram...jednostavno moram jer drugačije ne ide...no ipak još ne mogu...još...zbog onog tračka nade zakopanog duboko u meni...ta nada polako gasne...pogotovo nakon ovog..ali je ipak prisutna...negdje u tami...koliko god bih htjela da nestane...da ode...da ga mogu zaboraviti...da jednostavno mogu krenuti dalje...toliko zanm da je ona jedino čime se za sada mogu utješiti...jer ipak ona umire posljednja...nakon što umre i svaka suza i bol...ona ostaje...
Post je objavljen 15.11.2005. u 14:22 sati.