Marketing
kako spasiti majku i dijete iz ralja podzemne smrti? potresna priča jednog dobrog građanina samo na cnn-u:)
evo, ni mene nije već dugo bilo. danas sam se zapravo opet zapitala da li sanjam ili mi je ova školska godina počela iznimno dobro. osim kemije, naravno. mislim, samo ja mogu dobiti dvojku iz onakvog testa. ccc... ok, da vidimo što se događalo ovaj vikend. hmm, u subotu sam malo polirala čaše. skoro sam išla s priest boyem do četvrte. dobro da sam to izbjegla. i kinda lajk him:)) ok, ajde, navalite sad sve na mene. jesam ja kriva što mi se tako puno ljudi sviđa? ne. da... ;) to sam pokupila od fakfejsa. to - da... umjetnost konverzacije mu je na zavidnom nivou. zatim utakmica, koju smo dobile. navečer sam s neens i putom išla vanka. neens je skoro dobila živčani slom jer je mislila da je izgubila mobitel. panika-bijes-razočaranje-pomirenje-apatija-ludilo-smijeh. dumbo tražio broj moba. ili je to tražio grease boy? ili obojica? tko će sve to pohvatati?;) nedjelju sam provela uživajući u matematičkoj indukciji. zapravo, meni matematika ni nije toliko odbojna. dok god se radi o čistim, izravnim, jednoznačnim pojmovima, sve je u redu. vidjela sam večeras nekoga s kim sam provodila jako puno vremena dok sam još bila klinka. ne, nije to bio onaj-čije-ime-ne-smijemo-izgovoriti ili jednostavno komunjara. sigurna sam da me on ne bi niti pozdravio. i bolje. nego, to me potaknulo na razmišljanje. prije (samo) nekih deset godina mi smo se družili. cijelo vrijeme. i bilo nam je super. ja i tri dečka. snježne radosti su bile najzanimljivije, iako sam ja bila ta koja je uvijek završila sa glavom u snijegu. tako bezbrižni... a danas se sve promijenilo. s jednim uopće više ne komuniciram (a on živi metar ispod mene), s drugim se vidim možda jednom u tri mjeseca na ulici, a s trećim živim. ništa više nije kako je nekada bilo. a najranija sjećanja su mi upravo ta. naše igranje u parkiću. izluđivanje susjeda. sjećam se, jednom nas je netko zalio vodom. prvo smo se igrali transformersa, x-mena i power rangersa. onda lovice ili skrivača, makar smo znali cijelo to područje kao vlastiti džep. zatim su uslijedila malo "zrelija" vremena. samo bi se zezali. na ljuljačkama, na klackalicama, na penjalici. a da smo samo imali ovo što sad stoji u parku... odrasla sam s tim ljudima i oni su odrastali sa mnom. a i bila sam jedina cura u društvu:) što je naravno imalo svoje posljedice. ne znam kad se sve to raspalo. negdje kad smo bili sedmi, osmi razred. da, nakon toga se još dogodilo i ONO s ONIM, ali nećemo o tome. i danas se još održavaju kontakti, ali ne u svim kombinacijama. basically, ja sam samo u kombinaciji sa svojim bratom. kinda sad. ali, valjda smo odrasli, kako koji, i to više nije funkcioniralo. možda smo si ipak samo bili susjedi, frendovi iz kvarta, i ništa drugo. nadam se da mi tako nećemo završiti. ha pute?;) vidim da su se vratili komentatori. niiiice.
Post je objavljen 14.11.2005. u 20:24 sati.