E evo ti ono sto sam rekla da cu ti napisati, tacnije prepisati...
" Te noci sam joj ocutao najljepse rijeci koje znam...
Jednom je rekla da bi sve dala da cuje to sto ocutim i otkrio sam joj tajnu o starom drvetu koje raste na nicijoj zemlji izmedju devet salasa u fantazmagoricnoj oazi koja se u Sahari zita prividja samo onda kada se to njoj prohtije, tako da ni najprefriganijim geometrima nikad nije poslo za rukom da je osvoje svojim instrumentima.
I tako obicno u nekoj vedroj noci, roj Neizgovorenih Rijeci nepovratno odbjegne iz kosnice misli, i u potrazi za novim mjestom sumanuto pokusava da otkrije precicu do najblizih zvijezda, ali zna se, niko jos sem prevejane skitnice Pogleda nije uspio da dospije do Tamo.
I onda, pred zoru, kad posustalo krenu da se stropostavaju, Vjetar probere najljepse, podmetne pod njih svoje paperjaste uvojke kao jastucice, i njezno provuce finu cetku te velike krosnje kroz svoje kose...
I neizgovorene rijeci ostaju da trepere u liscu starog drveta zauvijek, rekoh joj, kao miris tvoje kose na mom cesljicu od jantara...
"Zauvijek?", pitala je uplaseno...
O, ne, ispravih se, zaboravio sam da "zauvijek"ne postoji...
Jednog dana,, dakako,strovalice se i to stablo, oprljice ga Oluja, senluceci gromovima nad ravnicom, slozice se kula od karata pod teretom Neizgovorenih Rijeci, ili polegnuti tiho i neprimjetno kao kazaljke na tri i petnaest, ko ce ga znati?
Ali naici ce cerga tog ljeta, i to ne Meckari ili Dzambasi, ni Gatari ni Korpari, nego Veseli Sviraci Tuznih Ociju praceni crnim kosovima iz visokih Prekodonskih stepa, i jos izdaleka, uspravivsi se u sedlu primijetice u gustoj travi narocitu racvastu granu boje majskog sumraka, od koje bi se mogla izdjeljati odlicna viola?!?
I, vise nego dovoljno godina kasnije, mozda necija, mozda prosijeda i mozda bez ikoga, ti ces ugledati bijelog leptira na jorgovanu i sirom otvoriti prozor, mameci ga da ti sobu oprasi polenom, proljecem...A ulicom ce upravo prolaziti mali Cigan sa violom, vidjet ces samo drozdovo pero na sesiru kako promice za simsirom i zacuces Neku Staru Dobru Nepoznatu Pjesmu, koju prvi put slusas, a godinama je znas...
I zaplakaces istog casa...
I najzad shvatiti koliko sam te volio...
Šorše Balasevic, " Jedan od onih zivota"
E jelde kako je lijepo, ja sam se tako nesto raznjezila...Poslije ovako napornog dana bas nesto ovako mi je trebalo. Danas smo skontali, da i mi, a i nasi profesori prvo trebamo popiti po jedan apaurin prije nego krenemo na fax, da bi prezivjeli sve moguce okove:)Neki se toliko napinju da bi sproveli cuvenu Bolonju, a uslovi...nula bodova!Nemas cak ni stolicu da sjednes!Pojedini odsjeci veci i od samog fakulteta...Blago nama i nasoj drzavi!:)
Eto, tako ti je to...
Post je objavljen 14.11.2005. u 17:42 sati.