Nevjerojatno je to, neki ljudi su valjda mračnjaci u duši i ne znaju funkcioniati drukčije. Eto, u zadnjih godinu i pol sretna sam kao nikada prije u životu i sada sam došla do točke u kojoj više ne znam kud bi sa svojom srećom, kao da je imam previše. Nisam to naučila, nikada nisam funkcionirala tako,svako razdoblje sreće je kratko trajalo i onda sam se opet uvlačila u svoje tuge i boli i nekako sam srasla s njima,sada kada ih nema kao da to više nisam ja! Tko je ova osoba koja piše ovaj post? Imam 5 kila previše, ja koja nikada u životu nisam morala na dijetu, a još me godina dijeli do 30! Uvijek sam jela hrpe slatkiša jer mi je to bila hrana za dušu a uvijek sam bila štangica! Ja koja sam u treptaju oka mogla napisati pjesmu, sada uopće nemam inspiracije pa vučem tu na blogu neke prastare stvari iz naftalina, jer, hej, sad sam previše sterna da bih pisala pjesme!??? Jedina briga koju imam je ovaj kretenski posao (pardon my french) i kronični manjak love, al s obzirom na nedavne troškove vjenčanja i opremanja stana to je sasvim normalna pojava!
I pitam se gdje je ta Jelek koja je prije stanovala ovdje, tko ju je ubio? Mislim, to sam bila ja, cijelih 27 godina sam to bila ja!??? I onda je došlo ovo stvorenje koje se samo kesi, tepa, nekak je previše slatkasto i svakim danom svce deblje!!???? What the fuck!??? Hoću svoju Jelekicu nazad, ne želim izgubiti tu osobu s kojom sam živjela cijeli svoj život!! I sad sam došla do točke da mi je dosta te moje sreće, kao da me opterečuje (mislim, kolko to uopće može bit normalno!!??) I kao da ponovno postajem onaj cinik tamnog pogleda koji kaže; tako znači, mislila si me poslati u penziju pa si onda ipak vidla da ti falim, je li? Ajme, kolko posla, prvo treba sve te kile skinuti (mislim, koji ti je vrag bio da si se zbucala!?), onda iz ormara izbaciti svu onu odvratnu roza boju, đizus, kak ti to na živce nije lupilo, mislim, roza boja, helouuuuu!!???? E joj,joj, dugo me nije bilo, kolko posla sada imam!
Darker u meni želi živjeti, previše je bilo rozih oblaka, duboko u sebi ispod kože ja sam razum koji čvrsto stoji s obje noge na zemlji i najbolje se tako osjeća. I znam razlog radi kojeg mi je bilo teško tako funkcionirati, tako je puno teže, naravno da je lakše staviti se na roza slona i napraviti svoj svijet u kojem je sve, oh, tak supač!!! Nije, nikada nije sve supač, i neka nije, tako treba i biti, *ebeš idile, živjela realnost!!!
Ne znam, možda ja to, kao jedno od one indigo/kristalne djece doživljavam preintezivno, preduboko, te promijene izazivaju duboke tsunami valove u meni iznutra!
I još jedna stvar, nekek su mi uvijek na...khm,khm...išli ljudovi kojima je sve bilo super, slatko i fenomenalno, i svi su im uvijek prekrasni, preslatki i divni ... FUJ,FUJ,FUJ...od toliko šećera i meda mora ti doć muka prije ili poslije
I tako, cvjećeko oštri svoje trnje i sprema se biti ono kaj je ponovno.
Ili neki od nas nisu za sreću stvoreni (jahahahaha), ma mislim ono, previše su živčani, ili su previše,previše ...nešto
Ma nisam takav tip jednostavno, i to je sva mudrost, nema tu mudrosti prevelike, samo se nisam usudila uvijek biti ja jer ljudi padaju na slatke nasmiješene anđelčiće koji trepču okicama i rade kič od svog ponašanja!
Izeš sliku iz roccocoa, ja sam tak i tak oduvijek više bila biće impresionizma, ono melankolično i tugaljivo, sa elementima realizma, a to baš i nije popularno...ali ma ko ga *ebe!