
Neobjašnjivo mnogo vremena proteklo je od kada je ideja o ovom blogu nastajala u mojoj glavi do sada, evo njenog ostvarenja.
Neki mi za mojem osnovnom blogu zamjeraju da premalo pišem, a ja pišem uglavnom sebi za gušt i to svojim stilom i kad mislim da imam nešto za reći.
Ovaj blog naprotiv, rijetko će sadržavati riječi. Govoriti će slikama.
Slikama koje bi ionako trebale govoriti 1000 rijeći, a ja ću im se umiješati u posao tek povremeno, ukoliko budem mislio da im treba detaljnije objašnjene, no upravo to ću ostaviti vama, ukoliko navratite i osjetite potrebu za komentar viđenog.
Slika pred vama, prva u nizu, prva po redu, ovaj put želi objašnjenje.
Baš kao i Sadistico blog i ovo će biti vrsta dnevnika, ali kao i Sadistico blog, ne dokumentarnog dnevnika. U njemu će se pojavljivati trenutni događaji, momenti inspiracije, tokovi misli i povratak kojih davno zaboravljenih sjećanja.
Takva je i fotografija pred vama. Ona meni predstavlja jedan korak u odrastanju. Portret moje drage prijateljice Zlatke, koja je prije već sigurno jedno desetljeće odlučila da zaustavim u vremenu prizor njena lica dok mi je pozirala na gornjem gradu uvučena uza zid obrastao bršljanom.
Pošto govorim ovdje o prošlom desetljeću ( a tako i stoljeću- kako to opako zvuči!!!) digitalna fotografija je tada bila znanstvena fantastika.
Fotografija je osvjetlana tradicionalnom fotografskom tehnikom, u crnoj komori, ali sam razvijač nanosio kistom na foto papir. Od tuda i ova arhaična tekstura rubova.
Koju godinu kasnije, svoj aparat za povećavanje i cjelokupnu crnu komoru, prodao sam kako bi si mogao priuštiti prvu 486-ticu.
Fotografija koju vidite, zbog načina svog nastanka bila je unikat, jer svaki novi pokušaj reprodukcije tim načinom dao bi vam donekle drugačiju sliku u završetku.
No slika je skenirana i (samo) kolorirana u Photoshopu, te je prva prešla iz klasičnog u digitalno i mislim da zaslužuje da se sa njom i krenem na ovo photo-putovanje kroz tokove svijesti i crtanje svjetlom...
Post je objavljen 14.11.2005. u 02:49 sati.