Što me pere raspoloženje ovih dana.... to nije za vjerovati.Osjećam se kao da me netko dobrano prožvakao pa ispljunio... mislim da ponekad tražim nešto što ne mogu naći, ili nešto što uopće ne postoji. Zaista bih htjela biti sretna i nasmiješena all the time...
al ne ide...ne znam ni izraziti što osjećam... kao da me nešto pritišće...
Glupo je osjećati nešto prema nekome, a ne možeš mu to reći, jer nema gotovo nikakve šanse da ikad bude nečega. To me deprimira, a događa mi se stalno.
Previše se vežem za druge i na kraju budem iskorištena jer mi je žao da netko bude nesretan zbog mene, pa redije ja budem nesretna, nego moji prijatelji. Nije da to radim namjerno, jednostavno sam takva. Kad nešto pokušam reći, imam osjećaj da me se ne sluša. Ono... pričam i stanovita osoba odsutno kima glavom, ili jednostavno gleda tv. Volim pomagati ljudima, volim davati savjete, pogotovo volim kad oni uspijevaju kod drugih . No ponekad je i meni potrebna pomoć, ali nema gorega nego kad se ti bojiš pitati za pomoć jer ne želiš druge opterećivati svojim problemima. Uvijek mislim da su problemi drugih važniji i veći od mojih... kao da se omalovažavam.... a ne bih to htjela raditi... glupo je... više se ni ne prepoznajem...
Ali kad slušam druge jednostavno mi je žao reći da nisam ok, jer prvo bih njima htjela pomoći, a tek bih onda od njih molila pomoć.
Obećala sam si de me neće bedirati to što sam sama, da ću si naći neku drugu zanmaciju, ali ....kao i uvijek... ništa nije onako kako želimo.
Treba mi netko kao oslonac, netko kome ću se moći posvetiti, darovati mu svu svoju pažnju, ljubav.A nje imam ne samo dovoljno, već za cijeli svijet i okolinu.
Uvijek izaberem pogrešnu osobu koja mi se sviđa( pri tom mislim na osobu suprotna spola). Ili ima djevojku, ili je preglup, ili neozbiljan....
Ispadam zahtjevna, a stvarno nisam. Ma ne mora tip biti komadina da druge cure padaju u trans kad ga vide. Samo da je na istoj valnoj duljini kao ja.
Ponekad me strah da se ta osoba nikad neće pojaviti. Možda je još i rano da o tom razmišljam ali ne mogu si pomoći. Strah me da ću ostati sama... a mrzim samoću...prezirem i bojim je se...
Anyway znam da si pomoći mogu jedino sama(gle ironije!?).... Znam da trebam samo čekati i da ću eventually biti happy. Nadam sa samo da će eventually doći soon. i da ću otpiriti ovu depru koja me pere...
Post je objavljen 13.11.2005. u 21:57 sati.