Američke posebne snage – Son Tay, 21. studenog 1970. godine
Tijekom Vijetnamskog rata Američke posebne snage izvele su operaciju kodnog imena 'Ivory Coast' (Obala Bjelokosti) na teritoriju Sjevernog Vijetnama s namjerom da oslobode američke ratne zarobljenike koji su bili čuvani u zatvorima 37 km zapadno od grada Hanoja. Iako naposljetku neuspjela, operacija upada u zatvor Son Tay polučila je određene rezultate. Operacija je bila dokaz da je vojska Sjevernog Vijetnama ranjiva na napade na svojem teritoriju, a istodobno je i pokazala svu fleksibilnost i stručnost Američkih posebnih snaga, konkretno to su bile 'Zelene beretke'. Za pripremu operacije odgovoran je bio brigadni general Donald Blackburn, posebni pomoćnik za protupobunjeničke i posebne djelatnosti, a za upad, odnosno provedbu operacije, odgovoran je bio brigadir Simons 'Bull'. Skupina 'Zelenih beretki' nazvana je JCTG (Joint Contingency Task Group). Vrijeme za upad predviđeno je u periodu između 20. i 25. listopada (u tom vremenu meteorološke okolnosti i Mjesec su najpovoljniji za provedbu iznenadnog upada). Za upad je određeno 85 'Zelenih beretki' uglavnom pripadnika 6. i 7. skupine Posebnih snaga. Model zatvorskog prostora izgrađen je u prirodnoj veličini u zrakoplovnoj bazi Eglin na Floridi. Tijekom dana model je bio rastavljen, a tijekom noći ponovno sastavljan poradi zavaravanja sovjetskih špijunskih satelita. Snage su se sastojale od triju jurišnih skupina: skupina od 14 'specijalaca' određenih za upad u zatvor, skupina od 20 'specijalaca' za osiguranje skupine za upad i skupine od 22 'specijalca' koje je predvodio osobno brigadir Simons, a namjena joj je bila pružanje potpore ostalim dvjema skupinama. Snage za upad do cilja prevest će pet helikoptera tipa HH – 53 i jedan helikopter tipa HH – 3 koji su se gorivom opskrbljivali u zraku tijekom leta. Od ostalih zrakoplova koji su sudjelovali u operaciji još su tri C – 130 i jedan A – 1. Napad je uvježbavan mnogo puta, a oblikovani su i alternativni planovi za slučaj da jedna od triju jurišnih skupina ne ostvari svoj cilj. Snage za provedbu operacije opremljene su i posebnim oružjem: sačmarice kalibra 12, puške M – 16 sa spremnicima od 30 metaka, bacačima granata M –79, automatskim puškama CAR – 15, lakim protuoklopnim oružjem, sjekačima zasuna, plamenicima, pilama za željezo i posebnim naočalama. Kad se skupina za upad prebacila u jugoistočnu Aziju, predsjednik Nixon odobrio je operaciju. Upad je započeo u 2318 20111970, a kao obmana i odvraćanje pozornosti vojsci Sjevernog Vijetnama pokrenut je nosač zrakoplova koji je hinio napad na Hanoj. Upad je izvršen prema planu i briljantno, no, u zatvoru nije bilo američkih zarobljenika. Naime, nekoliko tjedana prije početka operacije američki ratni zarobljenici prebačeni su na drugo mjesto. Američka obavještajna služba to nije doznala poradi toga što nitko nije želio riskirati postavljanjem agenta na teren, a i previše se vjerovalo u snimljene obavještajne podatke (fotografije). Nakon 30-tak minuta 'Zelene beretke' ukrcale su se u helikoptere koji su se vratili natrag u Tajland. Gubitci su bili doista zanemarivi (ranjen je samo jedan pripadnik). Brigadir Simons sa svojom skupinom za potporu uništi je zgradu u kojoj su bili kineski i sovjetski vojni savjetnici, te ih tako spriječili da priteknu u pomoć zatvorskim stražarima. Iako upad u zatvor Son Tay nije polučio uspjeh, prinudio je vojsku Sjevernog Vijetnama da angažira i veže znatnije snage za osiguranje sličnih osjetljivih mjesta, smrt nekoliko desetaka kineskih i sovjetskih vojnih stručnjaka polučilo je opet nepovjerenje Sovjeta i Kineza u vojsku Sjevernog Vijetnama. Na kraju taj upad doveo je i do poboljšanog postupanja s ratnim zarobljenicima, a pokazao je i da američke Posebne snage imaju smisla i maštovitosti tijekom planiranja, pokretanja i izvedbe veoma smionih i ambicioznih operacija.
Post je objavljen 13.11.2005. u 20:02 sati.