Lutam bezvoljno ulicama. Prosjaci i redovni žicari, koji me znaju kao bolećivog i darežljivog, odjednom me izbjegavaju u širokom luku. Izgledam čudno. Majica poderana na rukavu, mrlje od kečapa na lijevoj strani grudi. Pogled koji bludi preko krovova zgrada, nekud kroz prljavosive oblake našeg grada. Daleko iza, iza horizonta.
Već danima sam u ovom čudnom limbu, bez volje, vlastite svijesti, potrebe da se vratim obitelji, poslu, dnevnim obavezama, koje su mi nekad tako puno značile. Organizirani život, red u univerzumu, kojim sam donedavno vladao. A danas, ja sam guščje pero na vjetru, vlat trave koju povija iole slabašni povjetarac.
Presudan je bio odlazak na taj buvljak, u potrazi za antiknim stvarčicama za moju kolekciju. Ja, naime, skupljam starine i knjige, onako, bez reda i mjere, za vlastito zadovoljstvo i svoju poveliku zbirku na tavanu zajedničke zgrade u kojoj živim. Nađe se nedjeljom raznih čuda, kod raznih čudaka. Međutim, te prošle nedjelje desilo se nešto čudno. Zastao sam kod nemarno odjevene djevojke u ranim dvadesetima, sitnih šaka i smeđih, tužnih očiju. Stajala je ispred hrpe krame i nešto knjiga koje je prodavala. Ličila mi je na Profesorovu kćer iz Papićevog Izbavitelja. Nešto me privuklo tim očima, zastao sam i stupio s njom u razgovor. Ispalo je, da nije odavde, i da nema bogzna što ponuditi, osim par knjiga i malene kutijice od alabastera, s čudnim travama i crnim prahom. Tvrdila je, da trave imaju posebne moći i da prstohvat praha na nečiju ruku može tu osobu zauvijek vezati uz onoga tko je poželi.
Nasmijala me prostodušna seroiznost djevojke, uvjerenje, koje joj je izbijalo iz očiju, da govori istinu. Odobrovoljen, odlučio sam kupiti par knjiga, koje je prodavala za sitne novce, nevrijedne spomena. Dok sam listao već požutjele korice poluraspadnutog 'Proljeća Ivana Galeba', ona mi odjednom ponudi da će mi kutijicu i prah pokloniti uz kupljene knjige. Nisam znao kako odbiti, pa sam poklon nespretno uzeo zajedno s knjigama. U taj se tren kutijica prevrne i prah se prospe po našim rukama. Trgnula se kao opečena i žustro je ruku počela brisati o rub suknje. Obuzela me nelagoda, jer je izgledala istinski uplašena.
- Ne bojte se! Oženjen sam, u godinama, imam sređen život i ne pada mi na um bez razloga se zaljubiti u nekog na buvljaku - ironično sam rekao, želeći je oraspoložiti. Ali, moj je loš humor šuplje odzvanjao, dok je ona, ne gledajući me, žurno skupljala svoje stvari na odlasku.
Kod kuće sam požurio ispričati ženi što mi se dogodilo. Slegnula je ramenima i samo promrmljala - Naši se strahovi nakraju uvijek obistine! Nisam imao pojma na što aludira.
Prvi su znaci, međutim, da se sa mnom nešto čudno dešava počeli već sutradan. Listajući tu Desničinu knjigu sa buvljaka, neprestano sam pronalazio potcrtane citate o smrti, umiranju, transformaciji, vilenjaštvu. Znao sam otprije da je to knjiga o bolesti, introspekcija čovjeka i njegovog života kroz vizuru bolničkih dana, ali nisam mogao razumjeti potcrtane citate i moju nepogrešivu sposobnost da knjigu otvorim uvijek na istoj strani. Iako je sama knjiga bila bez mirisa, osim plijesni, vlage i prašine, same ruke počele su mi odjednom čudno mirisati. Koliko god ih prao, miris se nije gubio. Sve me to opsjedalo i počeo sam već pomišljati da me prodavačica s buvljaka urekla na neki način, bacila čini vudu rituala na moje ruke i knjigu, koju mi je prodala.
Nakon par dana sve je postalo neizdrživo. Boje su mi se prelijevale, pogled nisam mogao fokusirati, a koža ruku me počela svrbjeti i peći. Prao sam ih nebrojeno puta u raznim otopinama, tekućim sapunima i lužinama. Uzalud! Već me počela opsjedati suluda pomisao da ih natopim benzinom. Pokušavao sam odagnati tu budalastu ideju, sluteći nekako da je odatle do paljenja šibice - samo maleni korak u ludilo.
Jedna od nuspojava, koju sam ubrzo otkrio, bila je sumanuta potreba za telefoniranjem. Njoj, toj djevojci, kojoj nisam znao ni ime ni telefonski broj. Zatim prijateljima, koje davno nisam čuo, pa dalekim rođacima, koji su desetljećima prije prestali mariti za mene. Potreba da nazovem neki broj, oslušnem dah s druge strane žice, izgovorim 'halo', koje se uz jeku odbija u iskrivljenoj boji vlastitog glasa......sve je postajalo opsesivno.
Na kraju više nisam mogao izdržati. Prekjučer, u pola sjednice vijeća čiji sam predsjednik, naglo sam ustao i počeo svlačiti sako i košulju, na zaprepaštenje prisutnih. Tek kad sam skinuo teški zlatni sat, poklon guvernera banke za uspješnu suradnju, osjetio sam olakšanje. Okrenuvši se na peti, bez pozdrava sam išetao sa sastanka, ostavljajući kolege u nevjerici.
Od tada nisam spavao, jeo, otišao obitelji. Lutam ulicama, prolazim ispod mostova, zagledam u lica prolaznica. Nadam se, da ću pronaći tu čudnu djevojku, koja mi je prodala knjigu i priču, poklonivši mi pritom kutijicu praznovjerja i prstohvat ludila. Želim joj pogledati u oči i upitati je, osjeća li se isto ovako čudno kao i ja? Svrbe li i nju ruke, na koje nam je pao crni prah tog nedjeljnog prijepodneva? Pitao bih je, da li mi je prodala komadić paranoje, ili otvorila oči? Pokušava li to ona od mene, uspješno uklopljeni kotačić Velikog plana, napraviti vraga? Čovjeka kamenog srca? Ili, možda, slobodnog čovjeka?
Sjedim na klupi u parku. Prekoputa, iz obližnjeg kafića, čuje se glazba, a ja odjednom shvaćam da svira ona stara Petera Greena, ' Black magic woman'.
Post je objavljen 08.04.2005. u 18:57 sati.