Marketing
demian u snovima
U petak sam došla iz škole, otuširala se i legla u krevet popodne u 4. probudila sam se u ponoć i pitala koji je dan i doba dana. Moji su išli spavati. ponovo sam legla u krevet i digla se u subotu u 9. 17 sati spavanja u komadu. Pravi raj.
Nikad nisam bila previše znatiželjna oko stvari koje sanjam noću. Smatram da je to nešto previše čudno i bolesno, te da se time ne treba baviti, tražiti smisao, razmišljati o tome ili pričati o snovima. Ne mislim da su to slučajne i bezvezne stvari, ali jednostavno se ne želim u to petljati. Zastrašujuće je i sablasno. Nedokučivo.
Uvijek sam sanjala. Uglavnom poremećene stvari, najviše neke perverzne ljigotine. Najbolje od svega je što se svakog sna sjećam skroz jasno. Ne sanjam lijepe snove. Nikada. ali strašno je što u svakom svom bolesnom snu gotovo da uživam. Svaka jebena pojedinost me fascinira i zadivljuje. Uvijek sam sanjala nijeme snove u kojima su jedini zvuci bili neki stravičan krik, vrisak ili plač. I uvijek, baš uvijek sam ja glavni akter u snovima. Ne znam da li drugi ljudi sanjaju sebe, možda tu opet na vidjelo izlazi moja egocentričnost.
Kad sam bila manja, imala sam noćnu moru koje se sjećam kao da mi je sad pred očima. Dolazila sam s bratom u park na ljuljačke. Uvijek je bio prepun djece. U jednom trenutku svi bi odjednom počeli trčati iz velikog parka i on bi ostao prazan, a moj brat i ja bi se našli sami i prestravljeni. I onda onaj uvijek isti pokret i zvuk. Pogledala bi prema zemlji, a iz dubine zemlje bi se čuo dječji plač. Sablasno do jaja. I nikada nije prestajao. Mislim da sam taj san sanjala godinama. I nikada se nisam navikla na njega. Jeza.
Noćas sam sanjala nešto što mi ne izlazi iz glave.
Rodila sam dečkića. Nije postojao otac, valjda po duhu svetom! Neki ljudi su mi ga ubrzo oduzeli. Rekli su da ga više neću vidjeti. Nisam se uopće odupirala, reagirala, bila sam sasvim ravnodušna. Nakon toga rodila sam drugo dijete. Dijete bez ruke. Nazvala sam ga demian. Ljudi su mi govorili da je to nakaza i da ga trebam ubiti. Nitko ga nije želio ni pogledati. Ja sam ga opsesivno obožavala. Njegovu jednu ruku. Nisam ga ispuštala ni na sekundu. Toliko sam ga stiskala u naručju da sam ga udavila. Tako beživotnog i dalje sam ga nosila u rukama i divila se svom malom demianu. Bježali sam od ljudi, a njega sam nosila sa sobom. Obožavala sam ga jer nikada nije plakao. Jadničak je bio mrtav.
Demian je inače meni posebno ime. Uvijek sam htjela da mi se tako zove dijete. I još jedna stvar koju je danas iva skužila- kurt je bio opsjednut bebama bez ruku. Toga se uopće nisam sjetila. Prestravično.
Izgleda da je ovog puta donnie darko utjecao na mene na neki sasvim nov način. Prestat ću gledati taj film. Moram.
Post je objavljen 13.11.2005. u 18:28 sati.