Otkako se vratih iz Wiltshira, nikako da se posložim na staru frenkvenciju. Van izlazim samo po nasušnoj potrebi, odgađam sastanke, izbjegavam telefone....
Sve mi je čudnjikavo i ne da mi se među svijet, na ulicu, u kafiće....samo mi se piše. Poezija, proza, na hrvatskom, na engleskom...čak je i roman, započet prije tri godine, došao na red. I novi, započet prije mjesec dana. Godi mi svjetlost moje stolne lampe i pogled kroz prozor. Priroda je u zadnjoj fazi priprema za dugi san. Perzefona je već dolje. Djeca stabala plešu posljednja kola po šuškavoj cesti. Ja se umotavam u svoje žute dekice i čitam ili pišem...sve ostalo mi je trenutno...daleko. Jako daleko.
Gotovo da sam propustila Interliber. Ipak se zadnji dan zaputih na Velesajam i započeh rutu s Paviljonom broj 5. Ispred njega improviziran štand i najava: Sve po 10, 20 i 30 kuna. Ne kupujem knjige zbog cijene, nego zato što me privuku. Koliko sam zadnji put dala za Jungova «Sjećanja, snovi i razmišljanja», mogla sam kupiti bolje cipele. No, cipele mi ne trebaju dok sjedim doma i čitam ili pišem, zar ne?
Na ovom me štandu pak privuklo «Umijeće pripovjedanja» Velimira Viskovića.
Ok. Počeli smo.
U Paviljonu 5., gužva i naleti vrućeg, zgusnutog i ne baš mirišljavog zraka. Uhvati me dobro mi poznata nevoljkost kad ugledam gomilu – štandova, ljudi, proizvoda....no, dobro. Ovo je drugo. «Velike raskrižje» ali ne nepotrebnih proizvoda za potrošačko društvo, nego slova.
Volim slova na papiru. Na žutom papiru, pače. Volim taj mekani miris tiskarskog papira. Osjetim začuđene poglede na sebi dok privlačim rastvorenu knjigu licu. Zatvaram oči i mirišim.
Hodam i promatram. Malo izložene knjige, malo ljude.
Nailazim na štand izdavčke kuće za koju sam nekada radila prijevode. Susret s dragim očima. Htjedoh kupiti njihovu novo objavljenu knjigu Dona Campbella o utjecaju glazbe, no dobivam je na poklon. Razniježih se kao malo dijete i brzo nestanem da ne primijete naglu vlagu u očima. Neravnoteža u odjelu mozga «primanje-davanje» zvoni na uzbunu. Uh, uvijek je lakše davati!
Hodam dalje. Po peti ili šesti put kupujem «Žene koje trče s vukovima» Clarisse Pinkole Estes. Vejrojatno će i ova završiti u drugim rukama, kao i sve prethodne. Možda sam trebala odmah kupiti dvije?
Polukružni štand Vuković-Runjić. Gđa V.-R. osobno. Nudi se da mi predstavi knjige koje bi me mogle zanimati. Oduševim se njenom toplinom, ali velim da me zanima samo Murakami jer me jedan bloger nagovorio da ga moram pročitati. Gđa mi daje kratki pregled sadržaja svake od Murakamijevih knjiga koje imaju.
- Uh, ali ja ne bih ljubavne priče!
- Ali, to sve jesu ljubavne priče!
I što sad?! Na kraju uzeh «Moj slatki Sputnik», jer me najviše privukla sadržajem. Žena koja pokušava postati piscem! Aj' dobro. Završivši sa mnom, gđa V.-R. pozdravlja osobu koja upravo odlazi ( a neko je vrijeme stajala uz nas). Podižem glavu (obično u blizini knjiga ne bih uočila ni vlastitu majku da stoji pored mene). Velimir Visković himself.
Prije nego sam počela ovo pisati pogledah spomenutu knjigu i primijetih da uvez nije dobar. Prvih šest listova (tri arka) su van uveza. Ne da mi se tražiti zamjenu. Greške se događaju. Pokušat ću ga sama ulijepiti. Gđa je bila tako draga.
Krećem dalje. Boli me vrat. I noge. A treba obići još jedan paviljon! Aj' dobro – ali nabrzaka.
- Od sedam sati večeras, sve su knjige po 10 kuna. – ljubazno me obavijesti simpatično stvorenje za štandom krcatim Quorumima.
- Neka, hvala. Uzet ću samo jednu zbog podrške blogeru.
«Tri dana» završiše među vukovima, sputnikom, mozartom i knjigom koja će mi, nadam se, pomoći naučiti se pisati.
Čim sam spomenula riječ blog, jedan se čovjek izdvoji iz skupine za štandom i započe razgovor i pitanja o tome koji su mi blogeri zanimljivi, koje volim čitati (Armine, ako budeš slijedeći ukoričeni bloger, duguješ mi piće!), o novim načinima komunikacije itd. Druženje ugodno.
Sad stvarno više ne mogu. Duša žudi za svojom stolnom lampom, a noge za presavijanjem. Zazovnem još Branka na mobitel, da ga pozdravim, jer ga ne vidjeh za štandom njegove kuće. On u birtiji na dnu zadnjeg reda (a, da di će!). Izgrlismo se, najavismo kavu za sljedeći tjedan (ako se oporavim od potrebe za izbjegavanjem ostatka svijeta) i pohitah na svjež zrak. Doma. Čeka me moja lampa.
Post je objavljen 13.11.2005. u 14:58 sati.