Sinoć je trebala biti super večer,frend je slavio ročkas i trebala sam kasnije se naći s dečkom...i zapravo sve je bilo oke do otprilike ponoći...ma lažem,nije bilo...naime već nekih mjesec dana moje je raspoloženje totalna nula... Smješak na mom licu postao je rijetkost, ai kada se smijem većinom je to onaj lažni osmijeh...sve je počelo prije nekih sada već skoro godinu dana...zaljubila sam se i to jako...u dečka koji je bio moj frend...i jednu zimsku subotu izašli smo zajedno van i naravno zabrijali...a ubrzo nakon toga i prohodali...bilo je savršeno makar smo se i svađali i on se uvijek ljutio za svašta,ali jednostavno bilo mi je dovoljno što ga imam za sebe i pokraj sebe...i tako je to trajalo nekih 4 mj., a onda me jednog petka k'o slučajno 13. u mjesecu ostavio...palakala sam kao nikad u životu zbog nikoga...ako onda nisam isplakala sve suze, nisam nikada...no nakon jako napornog razgovora uspjeli smo sve riješiti i pomirlili smo se...laknulo mi je i bila sam savršeno sretna...toliko sretna da nisam shvaćala da ipak nije sve u redu..da nešto nevalja...i nakon nekih četiri tjedna je puklo...baš kao što je puklo i moje srce...i možda me ne bi toliko bolilo da nije istu tu večer završio sa drugom...nakon toga došlo je ljeto a moje se srce pomalo oporavilo jer ga nije uopće viđalo...tako smo se pred kraj praznika i prijateljski pomirili, a onda je opet došla škola i ja sam ga ugledala...i naravno poželila ga natrag...i koliko god sam se pokušavala osloboditi te ideje,nije išlo...i nekim čudom (zahvaljujući mojoj super frendici :o)) smo se pomirili...i opet sam bila sretna i zaljubljena ali nažalost samo tri tjedna kada je jednom zauvijek puklo...bilo je to prije mjesec dana...i ja sam našla nekog novog tko je stvarno super...no nisam mogla biti s njim jer moje misli ne prihvaćaju nikog osim Njega...taj drugi je sinoć ostao povrijeđen...znam...glupo od mene...ali stvarno nije imalo svrhe da budem s njim,kad volim Njega...i ne mogu ga zaboraviti jer ga svaki dan gledam...a ne mogu ga izbjeći...sinoć je i on bio u gradu...problem je u tom što se krećemo u istom društvu...i malo mi je falilo da se ne slomim pred njim...nisam zahvaljujući mojoj frendici...ali naravno da sam plakala kada sam se vratila doma...i ne mogu si pomoći kada živim u nadi da ćemo jednom opet postojati mi...i tako od sinoć ne mogu dalje... jer osjećam da ne mogu nikuda bez njega...
Post je objavljen 13.11.2005. u 13:43 sati.