Profesori, nastavnici i učitelji u hrvatskim školama definitivno nisu dovoljno plaćeni ako znate kakva sranja mogu doživjeti od roditelja. Radeći u školi imala sam prilike upoznati iznimno raznovrsnu paletu pacijenata koji sebe nazivaju roditeljima. Ipak, nagradu za najvećeg pacijenta definitvno odnosi majka (ili majke? ohmigod, that's even scarier!) iz čijih usta su izašle upravo strašne stvari.
Komentirajući ponašanje, i kasniji tretman, svoga sina u vezi VHS snimke seksa maloljetnika jedne zagrebačke osnovne škole, dotična gospođa je uspjela izjaviti:
"Kakve orgije? Vidi se tek nekakvo "gužvanje". Osim toga, CD s tuluma gledali su svi zajedno i smijali se tome."
Možda je toj majci i bilo smiješno, pitam se kako bi joj bilo da je na snimci njena kći. Ne sumnjam pak da je ista s guštom pogledala i snimku Severine. Koju joj je vjerojatno nabavio sin.
"Djevojčice nitko ni na što nije prisiljavao."
Gospođa možda govori iz vlastitog životnog iskustva? Ili je voajerski iz ormara promatrala tulum, pa zna?
"Dvije sestre koje su bile na zabavi neposredno prije toga izašle su iz doma. Prije toga, pobjegle su s majkom od nasilna oca pijanca, no socijalni radnik zaključio je da ni majka nije podobna za odgajanje djece. Slučaj je napuhan, pa 14-godišnjakinja i ne dolazi u školu. Ne volim govoriti o tuđoj djeci, ali te djevojčice nije trebalo nagovarati."
Ovo me posebno raspizdilo, osobito ovaj dio "ne volim govoriti o tuđoj djeci" koji tako aptly dolazi nakon četiri rečenice o tuđoj djeci. Opet se moram upitati iz kakve sredine ta žena dolazi, da može ovakve stvari govoriti? Koliko jedna osoba mora biti odmaknuta od stvarnosti da ni na koji način ne može percipirati da je njeno dijete učinilo nešto loše? Nadam se da će toj majci netko pozvati socijalnu službu, pa da se možda spasi taj njen sin. Jer inače ko zna u kakvog čovjeka bi njenim odgojem mogao izrasti. U ovakvim slučajevima mi je žao što nam sistem nije više američki, pa da se ovu gospođu očito ne imućni roditelji dviju djevojčica sjete tužiti. Za klevetu. I nanošenje duševne boli.
"Svi su ti dječaci odlični učenici i da nikad ne prave probleme. Jedini je njihov grijeh što vole snimati svoje dogodovštine."
Mislim, HALO?!? Inače, ova rečenica me i najmanje iznenadila jer je mi bolno odjeknula u sjećanju. Kao tinejdžer, ljetovala sam na jednom južnodalmatinskom otoku. Uglavnom sam se družila s otočanima i splićanima, ljudima koje sam poznavala od malih nogu. Jednom su me doma posjeli i krenuli me ispitivati zašto provodim svoje vrijeme s probisvjetima koji ne znaju ni pozdravit na cesti (jer nisu časkali na rivi već išli doma radit ručak ili spremat apartmane) i narkomanima koji samo duvaju (jer su iz Splita, pa šta bi drugo). Zašto se ne bih družila s tim i tim (sinom ovog i ovog) i tim i tim (sinom te i te), to su tak fini zagrebački dečki, ne ostaju na plaži do 8, već su u 6 na teniskim terenima i fino pozdrave i popričaju. Naravno, detalj da su dečkići od jutra do mraka to ljeto provodili ubijeni od kokaina promaklo je oštrom oku zaslijepljenom lijepim manirima, financijski poželjnim pedigreom i odličnim uspjehom u školi.
Usput, jedan mali epp: gospođu majku izvrsno su oprali na jutarnjem skeneru Plavog radija. Toplo preporučam.
Post je objavljen 12.11.2005. u 09:27 sati.