«Zivot je neshvatljivo cudo, jer se neprestano osipa i trosi, a ipak traje i cvrsto stoji.» I. Andrić
covjek sam po sebi, razmišljajući o postojanosti čovjeka, te životu kojeg živi i svijetu po kojem se kreće, ujedno i pogled na život kakav je, te odgovornost koju preuzima samim svojim postojanjem, shvati da mogućnosti koje mu se pružaju su beskrajne, a da sve što se dešava, i postupke koje radi, za njih odgovara sam.
Sami odgovaramo sebi, i opravdavamo se samo sebi, jer naša opravdanja za život nikome nisu potrebna, mi smo ti koji se moramo s njima suočiti. Nedavno, jedna starija i iskusnija osoba, sjela je pokraj mene i rekla : «Mislimo da znamo što je život, sve dok ga ne počnemo živjeti i hodati unutar njega.» I otišla je. Ostala sam vrlo zatečena, jer nisam očekivala takav pristup, a po najmanje samo te riječi. Što sam učinila? Da li se na meni nešto vidi, u mojim očima? Što je tu osobu ponukalo da mi na taj način priđe? Ne znam. Isto kako ne znam što je život, te kako se prema životu postaviti, a po najmanje kako ga živjeti. Život je nešto prema čemu se trebamo postaviti kao prema igri, labirintu ili čak izazovu. On je satkan od niza ukrštenih i slijepih ulica kojima se krećemo. Ne shvaćamo ga, čak ga ni ne pokušavamo živjeti dok se ne nađemo, okrenemo, sjednemo sami sa sobom, sa svojim mislima i shvatimo…zar je već toliko prošlo? No, koliko god mi sebe stalno stavljali u poziciju «starijih» tj. Koliko smo mi toga već prošli…jesmo prošli smo mnogo, ali ne dovoljno da bi shvatili koliko nas je život mazio i pazio tj. Koliko je malo vremena iza nas… Koliko god da mi trošili i «iskorištavali» svoj život i tjerali sami sebe, pa i svoje postojanje na razne stvari, te ga time smanjivali, on je još tu, i dalje nas mazi i obasipava ljubavlju…ljubav? Što je to? Je li to ono što nam pružaju roditelji ili druge osobe, bližnji? Ljubav je u nama i u odnosima koje vodimo, prvo sami sa samim životom, a onda sa ljudima koji nas okružuju. Iako se ponekad osjećamo samima, zatvorenima, izolirano od drugih i nepoželjnima, netko uvijek stoji tu, tu pokraj nas, nešto od čega smo sami satkani i što sačinjava naše ja, i naše misli, želje potrebe…život. On je tu i kada mi to ne tražimo i želimo pobjeći od njega. Vrijeme koje mi posvećujemo življenju i životu, te shvaćanju života je premalo, jer hodamo kroz njega sa zdravim očima, i zdravim ušima, a ne čujemo kada bi to trebali, i ne gledamo kada možemo vidjeti. Zašto? Zašto se oglušujemo na život koji nas zove, zašto ne čujemo njegovu prolaznost i kada je ovdje? Postoji samo jedan veliki zašto, a niti jedan zato!Naša prolaznost, prolaznost našeg života, ali ne samo našeg, odvija se vrlo brzo, samo mi to ne želimo vidjeti, jer strepimo pred takvim pojmom, pred pojmom koji je nama kao ljudskoj vrsti vrlo potreban , a i ne samo nama. Strah nas je i bježimo pred istinom, pred osjećajima koji nas vežu za njega, bježimo od samih sebe, a time i od onoga što je bitno. Ne uočavamo sitnice koje bi trebali, jer su toliko male, čine nam se beznačajnima, ali (… « i moja mala kaplja pomaže ga tkati»…) su od velike važnosti, jer sve što je jednom bilo malo, pretvori se u nešto veliko. Isto tako je i sa životom… on nas okružuje onoliko koliko mu mi dopuštamo. Ne smijemo se njemu prepustiti, već moramo naučiti hodati ruku pod ruku s njim. Kada to naučimo i shvatimo koliko nam on pažnje posvećuje, prolaznost će nam biti samo lijepo sjećanje, a život nešto neshvatljivo, nešto što je postalo čvrsto i dio nas…
Eto…ako ste pročitali… to je bila današnja moja školska zadaća… ne znam razmislite malo…samo na naslov…pa…bila bi vam zahvalna…pusa… sve vas volim…
ajd komentiraj... pussa
Post je objavljen 11.11.2005. u 19:45 sati.