Odlučim otputovati.
Drago mi je što idem.
Šizim oko pakiranja.
Sjednem u bus.
Putujem brzo, a uskoro postane očito da na mene
neće pasti 2tonski nakovanj,kao što se boje
neki članovi obitelji, te stižem na odredište.
Počnem uživati.
Ludo se zabavljam.
Odjednom,neobjašnjivo,večer je prije povratka
kući-padam u depru.
Nije mi jasno kako sam došla dotle i želim naći
gada koji je stisnuo FF mom boravku u Capital Cityu
i polomiti mu sve kosti u ruci s kojom drži daljinski.
Na dan odlaska se spakiram, obavezno nešto zaboravim,
na brzinu ručam,sjedam u bus i udaram glavom u staklo
(ako sjedim do prozora).
Odjednom,također neobjašnjivo, nekoliko sam stotina kilometara
južnije.
Vozeći se prema kući dobivam napadaj klaustrofobije.
Ulazim u kuću i pronalazim svoj kompjuter (postojanje kojeg
sam potpuno zaboravila), psa (od čijeg prisustva sam se
kompletno odvikla) i roditelje (do tada apstraktan pojam koji
živi u telefonskoj slušalici i povremeno gnjavi).
Najveća novost je da Djedu druga žena radi o glavi.
Idući dan je radni, predavanja idu dalje i cementiraju me
svojom rutinom.
Liježem u krevet.
U roku 48 sati zaboravim da sam igdje bila i opet je
business as usual.
Post je objavljen 11.11.2005. u 12:17 sati.