Marketing
malo starog fantasya...
bog nedostatka bolje ideje, a gonjen iskrenom unutrašnjom željom da neš postam, evo jedne od mojih pričica s početka početaka bloga.
Znali su da im je ova špilja pogreška.
Već na samom ulazu ispunjavao ju je čudan miris. Miris praznine. Nešto što se nije moglo očekivati od špilje ovako duboko u šumi. No, kada su se odlučivali o njoj, čudan osjećaj potisnute strave koji je zavladao među prisutnima nadglasali su sve glasniji uzvici progonitelja. I isprva, pokazala se idealnim riješenjem. Glasovi progonitelja su utihnuli kako su ušli u pećinu. Zapravo, nakon par minuta tišine shvatili su da nečuju ništa osim sebe samih. A onda je nestalo svjetla.
***
Nitko nije primjetio što se dogodilo, no otvora više nije bilo. Kao da nikad nije ni postojao, njegvo je mjesto zauzeo velik kameni zid. Čudno. Magija može učiniti mnogo nevjerojatnih
stvari, no vlagu i pljesan na ovom zidu samo je vrijeme moglo stvoriti.
***
Svjetlo upaljene baklje samo je otkrilo očito. Visok, crni zid. Ali nečiji je bolni jauk otkrio nešto puno zanimljivije. Jeku hodnika koji se prostirao nasuprot. Ogroman po bilo svakoj mjeri, a ipak, dijelovi koje je otkrivalo svjetlo doimali su se obrađeni, čak i rezbareni. Koliko su god išli naprjed, vođeni idejom izlaza, svjetlo je uvijek oktkrivalo isto. Hodnik. Vječni hodnik. Ustrajni, svjetlom su pratili glasove koji su jekom nestajali u daljini. Sve dok nisu došli do mjesta kuda su glasovi nestali. Da je potpun mrak, nikad nebi shvatili potpuni obujam prostorije u kojoj su se nalazili. Isprva, mislilil su da su napokon izašli. No strop obasjan mutnom blijedoplavom svijetlošću vrlo je kratko mogao igrati ulogu neba. Ali ipak, taj se strop prostirao daleko, daleko, svuda uokolo, van vidokruga. Kada su se oči priviknule, počele su primjećivati mnoge detalje, među njima i obrise zgrada koji su se nazirali svuda uokolo. Grad u srcu planine. Nalazili su se u gradu u srcu planine.
***
Mnoge priče govore o tom gradu, o pustom gradu u srcu planine, no oni ih se preplavljeni čudnom mješavinom osjećaja strave i olakšanja nisu mogli sjetiti. Stojeći na čistini, pred ulazom u grad, odlučili su ući. Možda je na drugoj strani izlaz. Nije. No oni to ipak nikada nisu saznali.
***
Hodajući pustim gradom, sjene tinjajućeg svjetla baklje postajale su sve čudnije. Kao da se nešto miče, stalno ispred njih, stalno ispred svjetla. Ne, nemoguće, što bi željelo živjeti ovdje.
Što bi moglo živjeti ovdje. Premda možda neuvjerljiva, igra sjena im je ipak izvukla onaj iskonski strah, strah koeg su mnogi od njih već zaboravili. One hladne trnce na šiji djeteta koje se nađe pred ulazom u mračnu sobu. Strah od nepoznatog. Tražeći nešto da skrenu pozornost sa neizrečenog straha, poglede su usmjerili k osvjetljenom podu, tražeći zanimljive detalje. A ubrzo su nešto i našli.
***
Pojavilo se na rubu svjetlosti. Postolje slomljenog kipa. Zacrtani put ih je vodio od njega, ali sjene koje su odavale upisana slova sve su ih više i više intirgirale. Odluka je pala. Jedan od bakljonoša će otići pogledati. Od njih trojice, samo je jedan, nakon duge, duge tišine, istupio prihvačajući naizgled lak zadatak.
Dvadeset stopa. Toliko je bio udaljen od grupe kada je kleknuo da pročita natpis. Znanja tuđih jezika bila su mu nepotrebna, ovo je bilo ispisano ljudskim. Ragnarok.
***
Riječ mu još nije ni na pustila usne, a strah ga je već uspio obazeti. Riječ mu je bila poznata, ali otkud?
„Piše Ragn...“ Uzvik upućen ostalima zamro je na polovici, nakon što je bakljonoša shvatio da ga nema kome uputiti. Ostao je sam.
***
Nije dugo trebalo da razum popusti, a onaj osnovni instinkt bijega prevlada. Trebalo mu je dobrih pet stotina stopa da shvati uzaludnost svog trka. A i baklja u ruci...
Odlučivši leđa zaštititi zidom, tek se uspio smiriti kada je shvatio da je ovaj trk, premda za njega beznačajan, ostavio velik trag na jedinom mu izvoru svjetlosti. Baklja je polako zamirala. Svojim posljednjim titrajima prikazivala je novu igru sjena. No, sada to više nije bila igra. Bili su to obrisi, svakim titrajem, svakim smirajem sve bliži. A onda se baklja istrošila. I sjena više nije bilo. Ostala je samo tišina. I nečije oči u daljini. A onda su bile pred njim.
***
Nije mu dugo trebalo da shvati da će umrjeti. No, trenutak prije kraja shvatio je značenje one davno zaboravljene riječi. Shvatio je da je osuđen čim je stupio u ovaj grad. U Ragnarok. Grad postanka vampira.
e, i da, malo mojih starijih radova, dok sam se još bavio grafitima...
Fusion
Archangel
August
Iva
Pitaj boga, ovog se ni ja ne sjecam:)
Fantasy kerič...
I dosta za danas...
Post je objavljen 10.11.2005. u 16:14 sati.