Marketing
Dan i noć
Nisam dugo bila na blogu pa ću sad sada staviti dva kratka fanfictiona da imate što čitati. Ovaj prvi spada u kategoriju blagog angsta. Kao i obično, nema radnje zbog dužine, ali je zanimljiva jer je pisana u prvom licu što pali samo kod kratkih priča. A čak i onda zna loše ispasti što naravno nije slučaj ovdje. Ima dva POV-a. Brzo ćete shvatiti o kome se radi. Žalim, ali ne znam na kojoj sam stranici našla ovu priču. Već je odavno imam. Možete pitati autoricu na e-mail ako vas zanima.
- Sunnydale - ako možda niste znali to znači "Sunčana dolina". 'Dale' je zastarjeli oblik riječi 'valley' (dolina). Jossov ironični humor :))
- nakrivljene riječi znači da su naglašene
Dan i noć
(Day and Night)
by Ralkana
Poricanje vlasništva : Ne posjedujem ih; Joss Whedon, Mutant Enemy i sve ostale Više Sile ih posjeduju. Da su moji sigurno bi bili mnogo, mnogo sretniji.
Bilješka autorice: Tisuću riječi na temu sunca i odvojenosti
Vrijeme radnje: Sredina 3. sezone BtVS-a
Voljela bih da pošaljete komentare i kritike na Ralkana47@yahoo.com. Hvala!
Dan
Vrteći svoja bolna ramena, ulazim kroz prozor u svoju sobu i bacam torbu na krevet. Pogledavši na radio sat ne mogu potisnuti uzdah. Tako sam umorna. Ako odem odmah u krevet odspavat ću par sati. Okrećem se prema prozoru da navučem zavjese, ali slabi sjaj na horizontu me zaustavlja i zurim u slabo svijetlo.
Kvragu. Došla sam kasno, kasnije nego što sam htjela. Zaspati u Angelovom zagrljaju nakon zaista teške noći se činilo tako dobro. Oboje smo znali da to nije pametno, ali trebali smo bliskost, utjehu nakon grubosti borbe.
Nebo polako postaje sve svjetlije, a ja odsutno gledam misleći o značenju toga. Po cijelom Sunnydaleu ljudi se bude, gunđaju na novi početak dana, proklinju svijetlo koje se provlači između zavjesa i roleta. Odmahujem glavom osjećajući iracionalnu iritaciju. Zar ne znaju kako su sretni? Mogu ustati, suočiti se s danom, otići na posao, u školu ili kupovinu. Nisu zarobljeni u sjenama, osuđeni na cijeli dan hodanja gore-dolje poput životinje u kavezu.
Sunce je bodež, oružje protiv kojeg se ne mogu boriti. Mogu – možemo – jadati se i buniti i bjesnjeti, ali to ne bi promjenilo ništa. Svijetlo će uvijek biti ovdje, rastavljač, nametljivi podsjetnik da Angel i ja vodimo odvojene živote, živote koji nikad neće, nikad ne mogu biti zajednički. Svjetlo tjera moju ljubav, moju srodnu dušu iz mog zagrljaja u sjene.
«Buffy? Jesi li tek ustala?» Mamin ispitujući ton postaje optužujući kad ulazeći u sobu primjeti torbu na napravljenom krevetu. «Ili si tek došla?»
Ne odgovaram joj, trljajući dlanove niz svoje naježene ruke. Nebo postaje zasljepljuće svjetlo kako sunce proviruje iza horizonta. Mama ulazi dublje u sobu i zagrli me rukom oko ramena. Dodir je neuobičajen i neočekivan, ali ne odmičem se i ne govorim ništa. Nekoliko trenutaka gledamo nebo u tišini.
«Prelijepo je, zar ne?» promrmlja i čujem divljenje u njenom glasu. «Izlazak sunca?»
Ona ne shvaća. Nikad neće shvatiti. Htjela bih opsovati kad osjetim početke suza u očima. Naglo navlačim zastore sa ljutitim pokretom i soba uranja u tamu. Okrećem leđa mami boreći se sa suzama koje osjećam u grlu, stežući šake. Neću plakati. Neću plakati. Stavlja mi ruku na rame na što se ukočim. Ne želim njen dodir. Uzdiše i odlazi iz sobe rekavši nešto glupo o doručku. Zatvara vrata iza sebe i ne čuje moje tihe riječi koje ostaju lebdjeti u zagušljivoj tami sobe.
«Prelijepo? Sunce? Mrzim ga.»
Noć
Zalazak sunca je blizu. Osjećam ga u zraku. Bio je još jedan vrući dan i sigurno lijepi dan za ljude koje čujem kako se žurno kreću vani. Odmahujem glavom, pitajući se što radim ovdje. Koji bi se vampir zdrava razuma nastanio u sunčanoj Južnoj Kaliforniji i to još u gradu koji se zove Sunnydale ?
Ali znam zašto sam ovdje. Moj razlog što sam ovdje, moj razlog što jesam vjerojatno dolazi prema meni kroz sve slabije svijetlo dana, kreće se brzo i sa svrhom kao i ljudi koji žurno prolaze ispred mojih vrata.
Mislim na nju i ne mogu potisnuti smješak. U mojim mislima je nasmijana, okružena prijateljima, njena zlatna kosa se sjaji na suncu. Naravno, to je ona viđena iz daljine jer na suncu je mogu vidjeti samo iz sjena. Sjene me drže i tjeraju dalje od nje.
To je otreznjujuća pomisao i obično izbriše svaki trag optimizma i ostavlja mračno raspoloženje. Ali sada, kada je na putu k meni, a sunce polako nestaje iza horizonta, osjećam se budnim i svi su mi osjeti napeti i spremni. Osjećam se živim i kratko se smijem jer me ta riječ nije opisivala više od dva stoljeća.
Hodam ispred ulaza, idući prema vratima, pa od njih i tako iznova i iznova. Ne mogu podnijeti tu napetost. Mrzim biti skučen ovdje – pa, ako je moguće biti skučen u vili. Samo želim biti vani. Najradije s njom, ali i sam bi bilo u redu.
Sada je osjećam. Ispred vrata je. Ulazna vrata se otvaraju, a ja sam ispred njih. Zadnje blijede sunčeve zrake me pogađaju, ali ostavljaju samo trag peckave, neugodne topline. Izgleda iznenađeno što me vidi ovdje, ali onda mi je zagrljaju i oh Bože, ljubi me i sve se rastapa i nestaje.
Naslanja glavu na moja prsa i ja je čvrsto grlim, prelazeći rukama niz njena mala leđa. Tijelo joj je tako toplo, meko i tako je ugodno uz mene. Trebali bismo prestati, odvojiti se; za nas je opasno biti ovako blizu i oboje to znamo, ali ne možemo si pomoći. Trebamo ovo.
«Angel,» ona kaže svoj uobičajeni pozdrav i ja se smiješim i odgovaram.
«Buffy.»
«Nedostajao si mi.»
«I ti meni.»
«Morala sam te vidjeti. Nisam mogla čekati sumrak,» promrmlja. «Giles je vidio da sam živčana pa me pustio ranije. Da nije, mislim da bi ga razvalila na treningu i svejedno došla.»
Smiješim se dok je vodim u unutrašnjost vile. Ništa se neće dogoditi. Neću to dozvoliti i ona to neće dozvoliti. Ali trebamo jedno drugo i noć je jedino vrijeme koje imamo.
Bože, volim noć.
kraj
Post je objavljen 10.11.2005. u 10:45 sati.