Nakon ovog prethodnog, nadasve nadahnutog posta opet me malo lupila lijenost i nevoljkost pisanja. Pa sam malo kopao po arhivi i vidio da sam napisao dva teksta o tenisačima, Ivaniševiću i Ančiću, pa ne bi bilo fer da ne spomenem Ivana Ljubičića - legendu u nastajanju.
Nakon odlične sezone, niza finala i dva uzastopno osvojena turnira, kvalificirao se i za Masters Cup u Shanghaiu. Svaka čast. Nažalost, dva posljednja finala velikih turnira u Madridu i Parizu je izgubio u pet setova, kidajući nemali broj živaca u Hrvata. Ali, nemojmo tražit kruha preko pogače, Ljubo je ipak postao vrhunski igrač, jedan od pet najboljih ove sezone, ako potraje ova forma bit će još prilika za velike rezultate.
A tko se tome nadao? Iskreno govoreći, Ljubo mi je uvijek bio simpatičan momak, ali sam mislio da će bit mediokritetni tenisač, uvijek oko 30-og mjesta sa povremenim proplamsajima sreće i uspjeha. Ali eto, demantirao me i izrastao u sasvim respektabilnog sportaša koji se i s najboljima jako dobro nosi. Nedostatak dalmatinske karizme tipa Ivaniševića nadoknađuje urođenom simpatičnošću, tako da ga je gušt gledat. A i Mićo Dušanović je opet našao nekog zbog koga će većinu prijenosa uzdisat, vikat, urlat "vani je!!!!", "pusti!!!!!", "uuuuu!" i činit tako sve prijenose nezaboravnima.
Post je objavljen 09.11.2005. u 23:53 sati.