Ovih se dana najčešće vrtim oko drugačijih.
Čak smo i u vezi s badmintonom razgovarali o tome kako bi društvo, pa i ovo naše, djecu trebalo vidjeti kao dugoročnu investiciju a ne kao trošak.
Ali društvo, pa i ovo naše, treba usvojiti najprije vrijednosti i poštivanju drugačijih, o tome da imamo pravo biti različiti, da je vrijednost u različitosti, pa ćemo tek onda moći krenuti prema održivom razvoju.
Vraćam se na predavanje koje nam je Dževdet Hadžiselimović održao na aktivu stručnih suradnika u Osnovnoj školi Kaštanjer u Puli.
Iako je naslov
Škola i nasilje: poniženje drugačijih
ja ću izvući one naglaske koji su "pozitivni", ali koji govore o tome da zapamtimo da "jedino promjena vječna jest", čak i u razvoju školstva.
I reče Dževdet:
Prihvatimo li Emersonov stav da je bit odgoja u poštovanju djeteta, onda taj opći stav nalazi najbolju konkretizaciju u projektu zaštite i ostvarenja prava djeteta, a posebice prava na: različitost i osobni identitet, odgovarajući odgoj i obrazovanje, dobre odnose s drugima, slobodu od straha, zloupotrebe i ponižavanja, pravo na razumijevanje, uživljavanje i pomoć u poteškoćama, pravo na emocionalnu potporu, u izazovima i krizama odrastanja.
Jedan od oblika nasilja nastaje i proizlazi iz činjenice da mi, ljudska bića, u našem međusobnom ophođenju teško izlazimo na kraj s jednim od naših bitnih obilježja, s našom različitošću. Individualne razlike su osnovna biološka, psihološka i socijalna činjenica našeg postojanja. Biti drugačiji, poseban, različit (tjelesno, intelektualno, emocionalno, osobno, religijski, kulturalno) jedno je od naših temeljnih prava, ali i vrijednost po sebi. Polazeći od toga prava, a posredstvom tolerancije, prihvaćanja i uvažavanja od strane drugih, mi potvrđujemo svoju osobnu vrijednost, jedinstvenost i identitet. Ili, mogli bismo parafrazirati M . Bubera i reći da je neko društvo ljudsko i u onoj mjeri u kojoj se njegovi članovi - takvi kakvi jesu, različiti - uzajamno uvažavaju i potvrđuju. Nažalost, često se događa upravo suprotno, posebice ako su razlike izraženije, uočljivije ili neobičnije. Tada one postaju podražaj, izazov, razlog, motiv ili povod za napad, poniženje, zlostavljanje, sarkzam, izolaciju, segregaciju i slično.
Uvažavanje velikih individualnih razlika, na primjer u intelektualnim sposobnostima učenika, bio je i jest problem koji škola, kao relativno kruta i masovna institucija, ne supijeva ni približno zadovoljavajuće riješiti. Koristeći se, tek sporadično, individualiziranim pristupom svojim učenicima, škola te razlike najčešće zaboravlja ili ignorira, pa programski, ali i metodički, preopterećuje veliki broj djece, provodeći tako nad njima sustavno i svakodnevno nasilje. Kad je američki psiholog L. L Thurstone rekao da je najveća nepravda kad s nejednakima postupamo jednako, vjerojato je mislio upravo na školu.
Mislim da Novigradsko proljeće daje neke školske pozitivne odgovore.
Post je objavljen 09.11.2005. u 22:08 sati.