Marketing
Ja u ljubav vjerujem
Možda je ovo priča kao i tisuće drugih. Ali za mene nije. Prvo, jer Blahnikicu doživljavam kao nježnu i dragu te prije svega osjećajnu osobu. Drugo, jer joj život unatrag par mjeseci nije nimalo lak. I na kraju, ali ne i najmanje važno, jer mi je ljubav uvijek najvažnija, posebna i nešto za što se treba boriti.
Blahnikica je nekad pisala blog, blog koji je prestao postojati kada su odnosi između nje i njenog muža postali loši i kada nije više željela da na taj način ogoljavati svoju dušu. Pred njime. No, vratila se kao potpuna anonimka i bez linkova ostavljala komentare da joj se lako ne uđe u trag. Vratila se, čini mi se, iz razloga što je u vrlo teškim trenucima, kada je ostala bez majke, kada je muž zatražio razvod i kada je bezuspješno pokušavala naći posao, osjetila da je blog možda mjesto gdje se barem na trenutak osjećala manje sama. Makar i u svoj toj boli.
Nije Ona o Njemu pisala ružne stvari, pisala je činjenice u brakorazvodnoj parnici, pisala je o samoći, o njihovoj Princezici, o pokojnoj mami... I valjda je to bio razlog što sam koliko god izvjesan bio kraj braka, u dubini duše vjerovala da to tako ne može biti. Da to ne može biti kraj. Iz jednog jedinog razloga. Što od svih razloga koje sam čula, nikad nitko nije spomenuo da više nema ljubavi. Naprotiv, s njene strane, kao da sam osjećala da je ima, i prije nego je to sama rekla.
Sada, On je saznao da Ona ima blog. I nešto ga je kopkalo tako jako da je imao volje tražiti ga među 40.000 blogova. Sigurno mu «zadatak» baš i nije bio posebno težak, ali sama činjenica da je htio pročitati što njegova žena piše govori dovoljno. Naime, njezini su postovi emotivne prirode. I onaj tko ih želi čitati, ne želi znati s kim je pila kavu (možda i želi, ali to je nebitno). Onaj tko ih želi čitati, želi znati kako se osjeća. A ako mu nije stalo, zašto bi ga to bilo briga?
Nikad o Njemu nisam mislila loše. Valjda jer nisam ni čula nešto loše, ili jer nisam mogla misliti loše o nekome koga Blahnikica voli i o kome tako govori. Danas, kada sam pročitala Njegovu priču, kao da mi se sve posložilo. I kao da je baš onako, ne kako sam mislila, nego kako sam osjećala. Slažem se, crno-bijeli svijet ne postoji. Ali postoji svijetlo i tama, a mi sami biramo što od toga želimo imati.
Često stavljamo muškarce u jedan kalup, žene u drugi. Možda je i ovo samo nastavak priče o tome kako ponekad oni ipak postoje. I On je bio u svom kalupu ... onome u kojem muškarci baš i ne govore previše što osjećaju. Možda jer to «nije» za muškarce, a možda jer uopće nemaju potrebu. No, prije ili poslije, negdje mora doći erupcija ako u nama osjećaja ima. Drago mi je da je on smogao hrabrosti reći sve to, svima nama. Iako se možda nikad ne bi usudio reći to naglas, pa makar i samo jednoj osobi. Nije li nam se svima to ponekad desilo?
On misli da mu savjeti mogu pomoći. Ovdje, na blogu. Prvo, savjete sama ne mogu davati, jer u braku nisam i nikad nisam bila pa mi je u takvoj situaciji vrlo teško znati kakve probleme on sa sobom nosi, kao i razumijeti u potpunosti nešto što i sama nisam iskusila. Drugo, kad bih sebe okarakterizirala kao «majstora» za nešto, onda bih bila «majstor u davanju savjeta». Ako me se pita, stvarno ih volim davati i pomoći. Međutim, mirenja sa dragim osobama u zadnje vrijeme stvarno mi ne idu. Pa sada stvarno ne želim biti neodgovorna i govoriti tek da nešto govorim.
Nadalje, mislim da blog-savjeti neće pomoći u onoj mjeri u kojoj se možda očekuje. Jer, u takvim situacijama, kada nam je teško, obično tražimo instant-rješenja. Takva bez problema možemo dati. Možemo izreći i lijepe riječi. No, to nisu rješenja. Ne dugoročna. Rješenja ne mogu doći od drugih. Rješenja mogu doći samo iz njih dvoje samih. I mogu ih tražiti samo jedno u drugome.
Zato, ne znam prave riječi, ne znam koji je pravi pogled, pravi dodir, pravi razgovor. Ali vjerujem da oni znaju. I da će naći baš to što traže. Princezica zavređuje imati mamu i tatu koji se vole. No prije svega mama i tata zavređuju osjetiti ljubav jedno od drugoga.
Post je objavljen 09.11.2005. u 21:56 sati.