Još jedna neprospavana noć. Jedne noći je bilo previše hrane, iduće noći je bilo previše topline, prošle noći sam odmah zaspao, no već u 4.30 sam se vrtio u krevetu i čekao jutro. Umoran sam od neispavanosti, jurim između oduševljenja i razočaranja istim stvarima i ljudima u roku samo nekoliko sati; tren se topim od inspiracije, tren imam osjećaj kao da mi je netko skalpelom odstranio emocije. Pola na zezanje, možda je to uistinu cijena slave. Konačno je izašao interview sa mnom i završio u 80-ak zemalja - od otočja Fiji u Pacifiku preko Centralne Afrike, Uzbekistana, Bogote i New Yorka. A istovremeno sam okupio nekoliko dragih kolega i predložio im da napravimo nešto s atmosferom ovdje jer nije baš na zavidnom nivou. Imali smo malo dublji razgovor - konačno, po prvi puta u ovih 5 mjeseci - i sada imam osjećaj da ti ljudi nešto očekuju od mene. Ne znam smijem li se usuditi pomisliti da me zamišljaju kao vođu, no nešto sigurno očekuju i to me dodatno zbunjuje. Kada se sretnemo, nema više one uobičajene srdačnosti, već samo ozbiljni pogledi. Ali ne zamrznuto ozbiljni, već kao da očekuju neki dublji pokret, kao da čekaju signal da se otvore i priključe. A ja sam isto tako zbunjen i dodatno neispavan i ne usudim se ništa poduzeti. Čini mi se kao da je neka smjesa straha i ne znam čega još, jer mi se čini da ih je naš razgovor dodirnuo malo dublje i sada kao da se ne znaju ponašati po novim pravilima. Stara više ne vrijede jer smo se otvorili jedni drugima (makar i bez riječi) prije neki dan, a nova "pravila" još ne znaju pa očekuju upute od mene. Možda sam samo sve umislio, ova nesanica mi muti sve točke razmišljanja. No još se ne usudim biti otvoren s njima pred cijelim auditorijumom, iako ne znam kako bi drugačije.
Post je objavljen 09.11.2005. u 10:53 sati.