U zadnjih godinu dana imam sve više osjećaj da mi HTV pokušava isprati mozak. Prvo je bila ona Latinica o cenzuri od koje mi se koža ježila, jutros je to bio prilog Blaženke Leib u "Dobro jutro Hrvatska." Ona mi je super voditeljica, ali ako je budem sudila kao novinarku po jutrošnjem prilogu - ouch! Mislim da bi moja najpozitivnija ocjena glasila "fucking booooooriing!". Ima jedan mali Filip, koji je ima govornu manu, i njega smo, eto, uspješno integrirali u normalan razred, ispričala mi je Leib, u jebeno dugačkom prilogu u kojem su priliku govoriti uredno dobili i mama, i učiteljica i ženskica iz udruge koja pomaže djeci s problemima u razvoju i to svi po nekoliko puta... Ne bi me smetalo sve to, čak mi se možda i ne bi ni činilo da je to samo tapšanje po leđima u "well done" stilu, da nisam nedavno naletila na jednog drugog malog Filipa. Taj drugi Filip ima malo manje uplifting priču, očito preozbiljnu za jutarnje sate, no kad gledam HTV i sjetim se da od moje love žive, razbjesnim se na sladunjave dobim-proljev-u-tri-sekunde priče, jer mi tako očito šire "sve je super" (u državi Danskoj, dodaje tamna polovica moga uma) propagandu. Srećom, taj drugi mali Filip ima i svoj blog. Kad ga već hrt ignorira, ja neću. Nemojte ni vi.
Post je objavljen 09.11.2005. u 09:54 sati.