Marketing
Gladijatorski ugođaji
Čitajući vijest o vrlo lošem zdravstvenom stanju Muhammeda Alija, vjerujem svima bar po imenu i liku poznatoga boksača, sjetila sam se nečega što mi je gotovo uvijek na ustima kad netko gleda bilo kakav boks-meč, a to je «kako možeš/možete to gledati?».
Izgleda da i nekoliko tisuća godina kasnije stvarno pali ona «kruha i igara», a pri takvim sportovima i više je nego očito da megajaki mečevi sa ogromnim gledateljstvom, kako u dvorani tako i u svojim dnevnim boravcima, spadaju u ono što je nekad bila gladijatorska borba.
Moram priznati da mi je apsolutno nejasna ta ljudska potreba za gledanjem udaranja jednoga čovjeka po drugome. Jasno mi je da postoje pravila i da postoje udarci koji se smiju i ne smiju, jasno mi je i da postoji sudac u ringu koji sve to nadgleda, no svejedno, vidjeti čovjeka sa razbijenom arkadom, natečenim okom kojim ne može gledati, vidjeti ga kako bezizražajno gleda u protivnika skakutajući kao da je sve super, a zapravo jedva stojući na nogama, uvijek se pitam – kako se to može zvati sportom?
Da, ispada da je bitno biti dovoljno dobar i dobivati što manje udaraca, jer onda ipak izgledaš «ljepše» i «osjećaš» se bolje. Čitam u spomentom članku da je Muhammed Ali izgubio samo 5 mečeva. Zasigurno je rijetko bio na podu, ali udarce dobivaju i oni koji pobjeđuju. A ljudsko tijelo ipak nije stvoreno da bi primalo udarce, a posebno ne iz dana u dan. Jer, prije ili poslije, cijena se plati. Parkinsonova bolest se, kažu, puno češće javlja kod ljudi iznad 60-te. Muhammed Ali sada, sa svoje 63 godine izgleda poput starca, a boluje od ove bolesti već 20 godina. Netko može reći kako bi bolest možda dobio i ovako, i onako. Ipak, nisam baš sklona vjerovati u tu teoriju.
Gledajući prije par dana našeg Željka Mavrovića u nekoj sasvim drugoj prigodi, u jednoj poljoprivrednoj emisiji, došli smo na ideju da se u njegovom slučaju, usljed zadobivenih udaraca, neki centar u mozgu savršeno namjestio. Šalu na stranu, ali uživam slušati tog inteligentnog, sposobnog i vrijednog čovjeka. Volim ljude koji imaju viziju, i koji ju nastoje realizirati u onoj domeni u kojoj mogu.
Uvjerena sam da oba velika čovjeka koja sam spomenula boks ne smatraju ničim drugim nego sportom. I to plemenitim sportom. Poštujem njih i njihovo mišljenje i izbor, no usprkos tome ... da mogu, i boks i sve slične djelatnosti bez razmišljanja bih izbacila iz te katogorije.
Svjesna sam da svaki sport nosi svoje rizike ... klizač(ica) na ledu može pasti, skijaš-skakač može pasti, vozač Formule 1 može se sudariti ili izletjeti sa staze ... no, opet, niti u jednom od tih sportova ne gledam kako se dvoje ljudi udaraju. Gledati ples klizača, let skakača ili upravljanje bolidom vozača je jedno, a «uživati» u šakama jednog čovjeka u glavi ili na prsima protivnika, nešto sasvim drugo.
Gladijatorski me ugođaji zanimaju samo do one filmske razine, i to iz jednog sasvim drugog razloga – tamo se gladijatori bore za pravdu. Dobro, priznajem, u onim filmovima u kojima glume Russell Crowe ili Charlton Heston, možda mi pravda i nije jedini razlog. 
Post je objavljen 08.11.2005. u 20:43 sati.