To je jedna od najistinitijih izreka koje sam tek sada postala svjesna.
Najme mi smo bili u srednjoj jedan jako nesložan razred, razred sa grupicama. Bila je grupica tzv. štrebera kojima sam ja pripadala, grupica tzv. propaliteta koji su uvijek radili neka sranja i grupica tzv. ostalih tulumaroša. Naravno da takva grupacija podijeli razred. Od štrebera se prepisuju zadaće, traže bilježnice, ali ih isto tako ostali ne vide toliko normalnima jer ih smatraju previše uštrogoljenima, dosadnima ili jednostavno previše ne cool. Oko problematičnih uvijek neki problemi, nenajavljeni testovi, loše ocijene , ali isto tako svi smo se uvijek borili za njih, branili ih i štitili, što oni nisu naravno znali cijenitit.
Bili smo takav razred da pojedinci u 4 godine školovanja nisu progovorili ni 2 riječi, ali s druge strane bili smo i najluđi i najopičeniji razred na školi. Lijepo je jedan dečko rekao « ma ne bi mijenjao ovaj razred za 10 najsložnijih i najboljih, čovječe bolje biti najluđi.»
Bili smo valjda jedini razred na ovom svijetu koji se čak nije uspio dogovoriti ni oko maturalne večeri, pa je nismo imali.
Ali kako godine prolaze shvatite kako vam je bilo lijepo unatoč svemu u srednjoj školi i nekako želite znati šta je sada sa tim ljudima. Da li se pojedinci postali konačno ozbiljniji, da li se se neki udali, da li se drugi konačno opustili? Uglavnom počinju vas zanimati njihovi životi.
I tako mi odlučili, po uzoru na sve ostale razrede, napraviti 5 godina mature, sigurni da nitko neće doći, a oni koji će doći samo će gunđati i sve će se završiti kroz nekih sat- dva.
Ali uopće nije bilo onako kako smo zamišljali.
Po prvi put u životu mogu reći da smo bili pravi pravcati razred, došli su gotovo svi, svi su pričali sa svakim, slušali priče o životu ljudi koje si nekad viđao svaki dan a sad ih nisi vidio već 5 godina, i večer je prošla dok si rekao keks. I naravno gase se svjetla svi se spremaju za doma i dođe jedan dečko ne, ne, nisam vas vidio sve 5 godina nećemo tek sad otići doma idemo svi negdje vani plesati i zezati se. I razred od skupinica postao je složan, ujedinjen razred koji je izašao vani, zabavio se do ludila, tulumario do jutra. Konačno 5 godina nakon što smo završili srednju školu svi smo se služili di ćemo ići, svi smo se složili kako ćemo ići, poanta je da smo se svi složili.
I bilo je prelijepo i predobro. Tek sad shvaćam da smo svi odrasli, postali zreli pojedinci koji pristaju na kompromise i dogovore. I tek kada postanete odrasli možete postati i složni, a kad ste složni onda vam je i sve odlično u životu, onda vas i ljudi više cijene, a i vi njih. Meni je sada 5 godina nakon srednje škole jedan moj bivši razredni kolega rekao jednu takvu rečenicu i dao mi jedan takav komentar koji me je ostavio bez riječi. To je osoba s kojom se nisam nikad previše družila jer je jednostavno prerazličita od mene, ali mi je rekao nešto zbog čega ga sada puno, puno više cijenim i poštujem.
Vrlo često sama sebi kažem «da mi je ova pamet, a ono vrijeme».
Poželim da mogu vratiti vrijeme, željela bi vratiti neke situacije, neke događaje, u puno slučaja bi postupila drugačije, ali i u puno slučaja bi postupila potpuno jednako.
Jednog dana ću vjerojatno tako pričati o vremenu u kojem sada živim, sa tugom ću se sječati ovih sadašnjih dana, i razmišljati ću šta bi bilo kad bi bilo, ali povratka nema. Najbolje je visoko dignuti glavu, i gledati samo naprijed, nikad, nikad nazad. I korak po korak doći ćemo do cilja.
A cilj……………………….. cilj je beskrajna sreća.
Velika pusa svima
Post je objavljen 08.11.2005. u 19:11 sati.