Neki mi zamijeraju na prerijetkim izljevima subjektivnosti na ovome mjestu. Eto napokon jednog tekstuljka i za takve :
O mojoj blagosti i ponekoj barabi...
Nakon što me je prije desetak dana Ana Grbac u Vjesniku (tekst ‘Oprez pisci, dolaze blogeri’) prekrstila u Alajbega, istu grešku u novom broju časopisa Tema radi i Boris Beck (koji je inače moj urednik u Nacionalu). Naravno, ne radi se niokakvoj ‘kominternsko-vatikanskoj’ zavjeri, već o jednoj od brojnih ljudskih nesavršenosti. Ova je znana kao površnost. No, povod ovome tekstu u kojemu ću napokon progovoriti koju o svome pisanju nije nepažnja i površnost to dvoje autora pri memoriranju moga prezimena već konstatacija Borisa Becka koji mi u Temi zamjera da sam ‘previše blag prema tim barabama’. Analizom te rečenice iskrsavaju dvije ključne riječi : BLAG i BARABE. Pa krenimo od prve.
Budući da Boris Beck nije prvi koji mi zamjera preveliku blagost u kritikama (neki su to već činili, istina, zakriljeni anonimnošću u komentarima na Lupigi), red bi bio da napokon progovorim koju o tome. Nakon intervjua na Knjigomatu, stigle su mi mnogobtrojne čestitke a većina se odnosila na moju ISKRENOST. Osobno mislim da se i iza navodne blagosti ustvari krije ista ta iskrenost.
U razgovoru za Knjigomat objašnjavam kako pokraj mene ne stoji nikakav urednik koji mi natura o kojim knjigama da pišem već pišem o djelima koji me potaknu na pisanje. Igrom slučaja ili genetskim nasljeđem, svejedno, na pisanje me ne potiče loša nego DOBRA LITERATURA. Odnosno, ona koja u sebi krije stvaralački zanos i eros, kojega čitanjem osjetim a koji i u meni podstakne poriv za pisanjem o dotičnoj knjizi.
Znam da ima kritičara koji u knjigama tragaju upravo za manama i onda cijeli svoj tekst baziraju na tome, prešućujući vrline. Takve bi Boris Beck vjerovatno nazvao oštrim kritičarima, dok su oni za mene tek neiskreni bleferi koji nastoje pošto-poto na sebe skrenuti pozornost. Ja među takve ne spadam jer pišući o knjigama nastojim biti ISKREN.
Ako recimo u romanu ‘Devet’ Zrinke Horvat prepoznam preveliku površnost pri oslikavanju likova ili nedovoljnu razrađenost odnosa među likovima, neću svoju kritiku bazirati isključivo na tim segmentima jer mislim da bi bilo NEISKRENO od mene da ne spomenem i zanimljivo miješanje žanrova u tom romanu ili čestu referencijalnost i citatnost. Ili ako recimo u romanu ‘Playstation baby’ Milka Valenta uočim klimavu konstrukciju, nedorađenost i nezgrapno spajanje proznih dijelova u romanesknu cjelinu , ne bih bio ISKREN i bio bih zlonamjeran ako bih prešutio lucidnost pojedinih autorovih zapažanja, čestu duhovitost, inteligenciju i vrlo efektan završetak priče. Izostavljanjem tih komponenti i inzistiranjem isključivo na manama knjige, moja kritika bi bila nepotpuna i ne bi odražavala kompletnu sliku koju o tom romanu imam. A ne bih se ugodno osjećao kada bih potpisao nepotpunu ili neiskrenu kritiku. Pa makar mi zbog toga zamjerali preveliku opširnost u tekstovima. Mislim da je upravo to Ana Grbac pravilno prepoznala te mislim da je baš na to mislila kada je u spomenutom tekstu u Vjesniku rekla da su moje kritike i kritike Darka Macana često ‘preciznije’ od ‘oficijelnih kritika’ u tiskanim medijima.
Ja jednostavno nastojim što sveobuhvatnije oslikati knjigu o kojoj pišem, pa ako uz isticanje mana ne prešutim i vrline rukopisa, slobodno to prepoznajte kao blagost, nemam ništa protiv. Ali protiv površnog čitanja svega, pa i mojih kritika, ne mogu a da ne dignem glas.
Ajmo sad na BARABE. (Pretpostavljam da pod tim pojmom Beck misli na domaće pisce).
Radaković, Popović, Jergović, Perišić, Nuhanović, Peričić, Rizvanović, Mlakić, Ugrešić, Rajki, Gromača, Kvesić, Bauer, Cuculić, Ličina, Večerina, Čarija, Lazić, Zubčić, Husić, Hrovat, Ferić, J.Pavičić, Beck, Tribuson, Baretić, Koščec, A.Zubak, Mujičić Artnam, Ivančić, Valent, Z.Horvat, Aničić, Vrkljan, Sejranović, K.Pintarić, Zubčić, Kulenović, Jarak… otprilike su svi domaći autori o čijim sam knjigama pisao (nek mi oproste oni koje sam greškom izostavio).
Budući da nisam niti književni povjesničar niti biograf (nego mi neki kompetentniji ljudi od mene tepaju da sam književni kritičar) ja ne znam niti me zanima koji od tih književnika vara ženu, tuče djecu, ne plaća alimentaciju ili mijenja donji veš svakih deset dana. Ja ne idem AD HOMINEM, pisci kao osobe me uopće ne zanimaju, ja pišem o knjigama , a tko je od tih pisaca kao osoba BARABA, ja ne bih znao. Za nekoliko pisaca-baraba znam (Radovan Karadžić, Mile Budak, Ivan Aralica, Franjo Tuđman…) ali na njih i na njihove knjige ne namjeravam trošiti vrijeme i o njihovim knjigama nisam pisao, niti neću.
Dragi Borise, mnogo je baraba među izdavačima koji autore zakidaju za honorare; mnogo jer baraba u upravama firmi koji radnike zakidaju za plaće; mnogo je baraba među knjižarima koji izdavačima ne isplaćuju za prodane primjerke; mnogo je baraba u Vladi, u Saboru i u Ministarstvima; baraba ima i u sudu koji je osudio Predraga Matvejevića, kao i u sudovima koji su donosili presude Feral Tribune-u i drugim novinama; mnogo je baraba u redakcijama i uredništvima koji se ne udostoje autoru niti odgovoriti jesu li primili tekst i hoće li ga objaviti; a među BARABE spada i IVO PUKANIĆ koji mi ni nakon 5 mjeseci za desetak tekstova objavljenih na portalu Nacionala nije još platio ni lipe!
A tko je i zašto baraba među piscima o čijim sam knjigama pisao, ne bih znao reći, niti me zanima. Ponavljam, zanimaju me knjige a ne ljudi koji ih pišu…
Pisci su, kao i svi umjetnici uostalom, hipersenzibilna stvorenja koja raspolažu nešto izoštrenijim osjetilima od ostalih smrtnika, pa im zato moramo oprostiti i izraženiju taštinu i veću osjetljivost u vezi rekacija javnosti spram njihove umjetnosti. No, to ih ipak ne čini barabama… No, svakako dopuštam da je Boris Beck po tom pitanju informiraniji od moje malenkosti.
Eto, sada znate još malo više o meneka, i o mome pisanju….