Vani kišno s izmaglicom. Štitim se polupotrganim kišobranom noseći vrečice s kamenčićima i plastičnim posudicama i papirnati materijal od kojega su ploče za igru, popisi kategorija, rokovnik za bilježenje tablica s rezultatima. Nešto mi je kao suvišno, da mi nebi bilo nelagodno, ali sve mi treba, da bi radio što sam naumio. Pomalo me nervira vračica koju nosim istom rukom u kojoj mi je kišobran. Stalno me lupa po nogama. Slijedi samouvjeravanje o prolaznosti svega, pa i toga što me, eto, čini nezadovoljnim. Autobus na neko vrijeme odgađa nelagodu. Na kraju, nakon četiri stanice izlazim, ali to je već blizu škole. Srećem gospođu koja radi u šlužbi za socijalnu skrg Gorice kod koje sam par puta bio na razgovoru u svezi razvoda braka. Ugodan kratak razgovor je otjerao nezadovoljstvo. Kako samo nekoliko rečenica mijenja stanje.
Stigao sam oko pola sata ranije. Nekoliko dječaka je već tu u očekivanju goa. Učionica je još zauzeta djecom na nastavi.
Krenulo je sedmero. Voljni su igre. Tu je i Matej i Antonio, ali oni su puno prejaki za petoro početnika. Odlučujem da igramo atari-go, a Antonio i Matej će međusobno igrati go na 13x13 kada dođe red na njihov susret.
Tek što se počelo dolaze Tin i Josip. Bilo je to kao da je brana popustila; poplava. Tin ne može bez glasnosti i peckanja i već Antonio juri Tina i odjure nekuda po škole. Već ranije Antonio fučka i igra. Upozorim ga da to nije u redu i on prekide. Nije prošla ni minuta, kad opet on fučka. Zaboravio se. Nakon juranjeve po školi upozoravam Tina i Antonia na ponašanje. Saslušali i 'poslušali'. Tin konstantno neško komentira i smije se. To mu izvanredno ide, ali u igri mu je rezultat totalna nula. Josip protestira što je u prvom kolu dobio Mateja za protivnika, a potom i za to što u drugom protivnika nema za njega.
Prošlo je treće kolo i Alen me obavještava, da njegova seka Dorotea i on moraju doma. Nema problema, jer tu smo dok možemo biti. Tek što odoše prilazi Borna i kaže da i on mora doma. Rekoh: 'Kud navališe. Još će svi otići.' Još se miso nije ni slegla kad kraj mene stoji Ante i čeka moju pozornost. 'Ja bi morao otići.' Imam trening. 'U redu je.' Sada već čekam, tko je slijedeći? Stalo je. Ostalo ih je petoro. Idemo dalje. Dolazi Mateja i nagovaram je da ostane kako bi nas bio paran broj u igri. Pristaje. Odigrava se i četvrto kolo, a peto je totalni krkljanac. Matej uredno odigrava atari-go s Diminikom, ali četvroka na gou na 13x13 ima posebnu aktivnost. Smijeh, priče, sipanje kamenčića na ploču. Kamenčića ko u priči po stolu i podu. Upozorenja ne vrijede. Otkačili se. Vidim nema mi šanse. Neznam ja voditi dramsku ili glumačku sekciju. Nije ovo niti športska za dvoranu. Puštam ih u nadi da će ipak ostati globalni red u školi. Sakupljam garniture, spremam razred i uzimam garniture i od njih. Kratko ih upoznajem s odlukom, da ako još jednom bude takovo vladanje i odnos prema onome što smatram njihovom aktivnošću na ovoj sekciji, više neću dolaziti. Znam njima treba igra, ali ne i sve što im padne na pamet. Ima onih koji možda negdje drugdje žele igrati to o ćemu ja govorim i pokazujem.
Igralo se atari-go na 9x9 za slabije od 6. interne, a 6. interne i kyuevi go na 13x13 međusobno.