Hope!
Katkad se budim u snovima.. Odagnam svoje tijelo i sve ovozemaljsko.. Pokušam biti samo ono što bi priličilo nekom moje povijesti mog dostojanstva koje je sve duže sve više upitno.. Naginjem glavu kroz prozor u nadi da ću ugledati neko lice koje će me spasiti.. (Njeno lice) No bezuspješno.. Nekoć bi pisalo na mom grobu: Dostojanstvena u životu i smrti.. A sad.. Stojim nad samom sobom, ukliještena razlozima i dužnostima, a većine njih me sram.. Od kad sam počela odumirati shvatila sam toliko toga a nemogućnost da to ispravim toliko je nadmoćna nad samom činjenicom da nema izlaza.. I priznajem STRAH ME.. Dok sam nekad bila lovac na snove podvrgla sam se bremenu koji nosi taj čin i bilo je sasvim u redu pokleknuti jer pritiskalo mi je srce a sad ga i razara.. Sve je odlučeno sudbina kojoj smo okrenule leđa ponovno preuzima kontrolu i strah me.. Bez istine, nema ljubavi, bez ljubavi ne dosežemo jedno drugo..Svaki koji je ikad popustio pred snovima je spoznao da su snovi ljubav i istina jer su sastavni dio naših najskrivenijih želja.. Sastavni dio naših osoba ujedinjenih da dijele sve..
Tad otvaram oči i postaje mi jasno da držim grčevito snove za skute jer vrlo rado pobjegnu. Da ih držim jer su jedino što još može spasiti našu ljubav. Želja za snovima koji će postati stvarnost. Nekad nam je bilo tako lijepo. Budućnost je mogla postati tako divna stvarnost da sad udaram rukama u zid dok bol ne dosegne razočaranje jer priznajem griješila sam.. Nisam ponosna zbog toga.. Izgubila sam se u svim događajima jer nisam htjela da ostanu stvarnost. Prilagođivala ih situaciji da ih dotjeram do te mjere da bi bili podnošljivi meni samoj. I što sam time napravila? Jednu veliku laž.. ne znam više kako se sve to zapravo ni ispodogađalo.. Znam samo jedno da je iz neizmjerne boli nastao svijet koji bi po mnogo čemu trebao biti prihvatljiv mojoj duši i srcu.. Izranjavanima mnogo čime.. Izdajom ljubavi, povrijeđenim dostojanstvom.. Zato pisma zato pjesme zato ožiljci na rukama. Oni predstavljaju pravo stanje stvari.. No zašto je tako teško izreći ono što bi osoba koja vas voli shvatila? Zar je to još jedan od obrambenih mehanizama da se ne shvati težina bremena koji je još uvijek za vratom?
Bolujem od aritmije.. Već dugo.. Lijekovi su pomagali bili dostatni no moje srce slabi.. mišić se umara i lijekovi popuštaju.. prelazak na jače mogao bi pogoršati stvar a i baš suprotno.. Što da radim? Da te radi toga izgubim.. Zar ti nisam smjela reći to? Ako itko ima pravo znati onda si to ti.. Dopusti mi da te volim da me izliječiš.. Da postanem ono što bi trebala biti.. Pomogni mi.. MOLIM TE.. Trebam te.. Gradimo svijet u kojem se pamti samo dobro.. svijet u kom vlada ono što najviše cijenimo..
Oprosti mi za one trenutke u kojima sam te svojim postupcima natjerala da vrištiš od boli, kad sam ubila TVOJE snove, za trenutke u kojima sam srušila cijeli tvoj svijet jednom jedinom riječju.. Za trenutke kad sam te rasplakala, kad sam ti lagala, oprosti mi.. No to sam djelom ja.. Što dođe vrati se istom mjerom ne brini.. No mogu ponesti tvoje breme koje je nastalo mojom krivicom.. Nije prvi puta zar ne? Poludjela sam od tih stvari nisam više stara Lost koja uspijeva spojiti kraj s krajem.. a toliko mi je žao jer znam da me uistinu voliš.. Oprosti mi za one trenutke kad nisam bila uz tebe kad si me najviše trebala, kad sam te ostavila da plačeš sama kad si trebala moje rame.. Oprosti mi zaista sam pokušala promijeniti sve to no ne mogu.. Preraslo je u naviku i trebam te Hope.. trebam tvoju potporu a ne mogu više govoriti da ne izrečem još koju laž.. nenamjernu, nesvjesno. OPROSTI MI.. Riječi postaju tako prokleto suviše da ne znam na koji način.. da li je želja dovoljna za početak? Želja za promjenom… Želja sa srećom.. Nisam kao ostali.. Pokvarila se moja nutrina.. raspada se i ne želi više patiti dosta je bilo, no ne mogu se vratiti sama.. Izjeda me to.. Posrnem svaki put posrnem jer izgubim osobu zbog koje bi se trebala boriti.. I padam, padam i padam u ponore, padam.. Ostaje mi sad da čekam? Ne znam zašto , ne znam kako no dogodilo se.. ne vjeruješ mi više no tko bi..
toliko izrečenih molba za oprost a nijedna nije dovoljno jaka da za sobom potegne veo koji će zaviti tu odvratnost u prošlost jer bit će prisutna sumnja UVIJEK..
Ne znam se kako ispričati.. Ne znam kako reći da... Badava mi sad suze u oku, gorko kajanje, kad je to ništa naspram boli koju TI osjećaš..
Toliko boli ti je nanijeto u životu.. Jedino čemu se mogu nadati je da te moja osoba više nikad ne će razočarati.. I to pod uvjetom da mi oprostiš.. Daš priliku da mi pomogneš da se promijenim.. ne znači ništa ne znači ništa uopće.. Život koji pokušavam ostaviti iza sebe za NAS za mene toliko je jako stego svoje vitice oko mene da guši i ubija..
I ti si mrtva.. Mrtva je moja ljubav.. Ubijena ne mojom rukom nego gore riječima koje su posjekle dublje jače i bolnije nego bilo koji mač.. ZASLUŽUJEM LI PRILIKU? Ne čini mi se da je to nešto o čemu ja odlučujem već ti.. Sram me izgovoriti te dvije riječi.. Osjećam da sam izgubila pravo da ih upotrebljavam, da kad dođu iz mojih usta za sobom povlače svu gadost mog paralelnog svijeta.. okaljaju ono što mi je najsvetije.. Ono jedino što sam ti mogla pružiti bez straha da će se umiješati nešto drugo..
Htjela bih ponovno čut tvoj milozvučan glas.. Smirujući i pun nade pun dobrote i spokoja.. Molim te pomozi mi da ponovno počnem vjerovati u nas.. Vjerovati u sebe da ti mogu pokazati da nisam onakva kakvom ti se sad činim..
Ispisano ničim do li istinom ovo pismo je moj najjači krik koji ti upućujem.. izrekla bi ga da imam hrabrosti te mi oprosti i za ovo.. Krik koji bi trebao satrti paralelu do temelja.. Krik želje za promjenom mog (našeg) života..
Post je objavljen 08.11.2005. u 06:43 sati.