Probudio sam se kao i obično u radnom danu iza pola 7. Sestra otišla u školu, mama na posao. Ostao sam sam. Pojeo sam malo salame, provjerio mail i ubrzo se uputio u krevet na učenje, nisam baš imao volje. Hrvatski sam samo preletio po bilježnici (sva sreća da nije danas pitala), a pravo ipak nešto pažljivije zbog testa koji me čeka u petak. Nešto sam još istraživao na netu do onda dok nisam otišao na vožnju (autoškola). Danas je bilo čisto solidno. Bar se tak meni činilo iako instruktor nije ništa komentirao. Vratio sam se doma, nešto prigrizao i otišao u školu. U školi dosadno ko i obično. Na dva sata hrvatskog smo se napisali i previše, već me ruka boljela. E da. Došao je i dugo očekivani 7. sat i zadaćnice iz matematike su bile podjeljene. Dedek je i ovaj put ušao u razred kiselom facom, već nam je svima bilo jasno da slijedi užas. Kad ono ugledah dvojku. I to ne bilo kakvu dvojku. Dvojka vam je kod njega meni, a i mnogima voljena ocjena. Toliko sam vremena i truda potrošio na vježbanje te glupe kružnice. No nije mi žao, isplatilo se. Ubrzo saznah i lošu vijest. Bilo je samo pet pozitivnih ocjena. Katastrofa. Očito su zadaci opet bili preteški za većinu. I što sad. Zar opet pisati? Ponovo? Zar i treći put? Da, to je običaj ovdje, tj. bolje reći kod dedeka koji obožava uživati u tuđem neuspjehu i gleda samo da nam sve više odnemogne. Čini se da možda taj dan kad se bude pisalo neću otići u školu. Meni je dovoljna dvojka. Bolje ne riskirati ovu mukom zarađenu dvojku.
I sav umoran stigoh i doma, pojeo nešto i prepustio se glazbi i samo sebi. O čemu sam danas razmišljao? Hmmm, o mnogo čemu. A samo mi je jedna osoba bila u mislima. On! Volim misliti o njemu. Ma jednostavno on mi je sve. :)
Idem sad još malo bacit se na muziku, ma cjeli dan pjevušim. Happy sam.
Pusa :)
Post je objavljen 07.11.2005. u 21:00 sati.