Josip Perković je bio šef bivše državne obavještajne službe poznatije kao UDBA i sama informacija ne bi niti bila toliko zanimljiva da se u hrvatskim medijima ne prešućuje što je to i zašto Perković sr. odrađivao. Naime, u svakoj normalnoj demokraciji ubojstva ljudi smatraju se zločinom pa bi se shodno tome režim koji naručuje ubojstva također trebao proglasiti zločinačkim, a to je upravo ono što je rukovodstvo bivše Jugoslavije provodilo u prošlih 40-ak godina. Žrtve su bili ljudi koji su radi različitog mišljenja bili primorani pobjeći u inozemstvo nakon čega su bili proglašavani teroristima i u većini slučaja likvidirani. Nevjerojatno je kako je usprkos priznanju Perkovićevih suradnika o postojanju i provođenju politike "likvidacije terorističkih elemenata" od strane tadašnjeg rukovodstva komunističke partije, u hrvatskoj zavladala kolektivna amnezija. Više se nitko ne sjeća što se događalo, zašto i kako, a novinari, pod pritiskom vlasnika, prate potpuno nevažne detalje iz slučaja Perković poput onoga u kojem se opisuje kako je Perković trebao kopirati ključ tiskare u kojoj je bio ubijen Stjepan Đureković. Dakle, zadatak medijskih tvoraca informacija u ovome slučaju je bio umanjiti posljedice po ljude koji su potekli i stvorili karijere u bivšem jugoslavenskom tj. komunističkom režimu. Njihova sveprisutnost naprosto ne dopušta protok istinitih informacija. Jutarnji list je u ovom slučaju potpuno zaboravio na pitanje zločina i prešao na obradu tema oko pitanja pravne regulative oko Perkovićeva neizručenja dok je Večernji u već prepoznatljivom, desnijem stilu, napao sadašnju vlast i pripomenuo kako je Perković nezaobilazna karika i kotačić svih vlasti. On je možda neophodan svima, ali je potpuna dezinformacija kako Perković uživa apsolutnu zaštitu sadašnje vladajuće opcije jer treba napomenuti kako je trenutno van službe, a jedina produžena ruka mu je njegov sin Saša koji je zaposlen kao savjetnik Predsjednika RH, Stjepana Mesića što potvrđuje kako Perkovići ne uživaju potporu aktualne vlasti HDZ-a već Mesića i njegovih podupiratelja tj. sadašnje opozicije s SDP-om kao predvodnikom. Ta informacija ne bi trebala nikoga iznenaditi kada se zna da je SDP nastao iz bivše komunističke partije, one iste koja je izdavala naređenja za ubojstvima naših ljudi na teritorijima drugih država. Sve ove informacije su i na državnoj televiziji HRT-u iznesene samo u tragovima te je istovremeno izbjegnuta oštrija i ozbiljnija analiza. U emisiji Otvoreno, voditelj Tihomir Ladišić je naprasno prekinuo Ivana Zvonimira Čička u trenutku kada je on započeo objašnjavati kako se zapravo ovdje radi o zločinačkim sustavima, a istovremeno je otvorio prostor bivšem tajnom policajcu, Josipu Manoliću koji je hladnokrvno govorio da su svi ti ljudi bili profesionalci i stručnjaci što je potpuno nebitno za ocjenu zločinačkih namjera skrivenih u državnom sustavu bivše Jugoslavije. Emisija Dubravka Merlića, Kontraplan, rađena u njegovoj privatnoj produkciji za HRT bila je potpuno neprofesionalna i nejasna jer se sam voditelj zgražao nad hladnokrvnošću objašnjavanja procesa pripreme likvidacija o kojima je govorio bivši Perkovićev suradnik Božo Spasić iako je upravo to glavni i najvažniji dokaz kako je državno rukovodstvo Jugoslavije naređivalo zločinačka ubojstva svojih građana. Merlić jednostavno nije znao iskoristiti iznošenje ovih informacija te je, vjerojatno preplašen za vlastiti financijski ugovor s HRT-om, stvorio potpuni promašaj.
Tadašnja SR Hrvatska je provodila sve naredbe partijskog sekretarijata iz Beograda, a neke je odluke i sama donosila te aktivno sudjelovala u UDBINIM operacijama. Problemi koji se javljaju pri iznošenju ovih informacija zapravo su strahovi od istine koja bi stvorila novu sliku o mnogim ljudima, pripadnicima bivšeg sistema. Njihova savjest ne smije ostati mirna već je kroz medije potrebno stalno podsjećanje na činjenice kako su ti ljudi svjesno ili nesvjesno sudjelovali u zločinačkom sustavu.
Kroz ovu malu analizu vidljivo je kolika je odgovornost medija za stvaranje dobrih i loših slika o hrvatskoj prošlosti i sadašnjosti. Jednako tako potpuno je jasno kako se u Hrvatskoj vodi mali rat za kontrolu istih kako bi se upravljalo informacijama, a s njima i istinom. Trenutno je u hrvatskom medijskom prostoru najjaca opcija tzv. liberalnog usmjerenja uz koju se nadovezuje lijevica odnosno političke stranke poput SDP-a, HNS-a, IDS-a i LS-a. Problem je što previše liberalna opcija u medijima ukida granice općeprihvaćenog ponašanja te donosi neku vrstu anarhije i bezidejnosti poput nemoralnih propagandnih poruka ili prekomercijalnih TV emisija sa sadržajima na intelektualnoj razini pučko-školaraca. Takvi mediji nisu dorasli zadatku informiranja i objašnjavanja ozbiljnih političkih zbivanja iz prošlosti poput ubojstava UDBE isl. Sve dok se otvoreno ne progovori o prikrivenim idejnim planovima te nesposobnosti medija i medijskih djelatnika u Hrvatskoj, napretka na putu prema demokratizaciji istih neće biti!
Post je objavljen 07.11.2005. u 19:04 sati.