Marketing
duga mračna noć u paklenici
Ovaj vikend gomila nas tečajaca napunila je gomilu automobila i zajedno sa gomilom instruktora uputila se putem prema Paklenici. Za dobar broj malih tečajaca ovo je bio prvi susret sa pravom stijenom i mnogi su to, poput mene, očekivali sa nestrpljenjem. oko kojih 10 il 11 (ko bi se to više mogo sjetit) stigosmo mi podno velkih brda. Nema zabušavanja- odma se opremamo pojasevima, kacigama, zamkicama, matičarima, spravicama i kojekakvim drugim napravicama. Šef (ili ti Orsat) nas raspoređuje u omjeru 1:1 ili eventualno 2:1(tečajac:instruktor) i tako sam ja završila sa Nikolom, a Darija(+ Ana) sa Nevenom. Osim gospona instruktora Nikole i mene, prema istome smjeru (Abseil pista) upućen je od strane Orsata bio i još jedan navez- Đimbo i Marina. U veselom društvu uputismo se podno Abseil piste. Tu su naravno već počele moje prve, dugo isčekivane paranoje. Već me naime sam prilaz u par navrata dobrno isprepadao, al nisam se, kao i obično dala smesti. Umjesto da idemo drito u Abseil pistu, u smjer smo ušli malo "nakrivo" preko susjednog smjera da bi izbjegli jedan malo teži dio. Što se kasnije pokazalo još težim, al eto.. Uglavnom, prvi navez ili ti Nikola i ja, prošli smo to bez većih problema, osim kaj se Nikola navuko užeta ko konj jel je trenje ponekad zla kučka. Nikola je kreno dalje u drugi cug, a ja sam se našla sama u nevolji sa užeom koje je čudnim spletom događaja postalo jedno veliko zapetljano klupko. Ipak uz Nikolino navođenje iz visine i taj se problem otpetljao. U međuvremenu je kreno i drugi navez, Đimbo i Marina, no oni nisu prošli tako sretno. Osim trenja- zle kučke, Đimbo koji je muku mučio penjavši ko prvi uz uže koje ga je vuklo prema dole, konačno je imo sreće da se to isto uže i potpuno zaglavi,a on je jadan patio između 2 spita i nije mogo ni vrit ni mimo. Na njegovu sreću u susjednom smjeru se dotle pojavilo nekoliko mađara, a jedna od njih priskočila je u pomoć i odglavila uže te su zazvaljujući tome oba naveza na kraju se našla na vrhu Abseil piste. Ja sam naravno, kad sam skužila kolko sam visoko, imala malte ne napad panike što je rezultiralo grčevitim držanjem za komplet i ležanjem na stijeni zbog straha od ne znam ni sama čega. Nešto od dokaznog materijala možete vidjet na stranici pustolova, točnije u njihovoj foto galeriji .
Sretno smo svi četvero abseilali dole i uz malo mojeg postajkivanja čak i odhodali silaz te na kraju stigli do sportskih smjerova di su neki, poput mene, od strane Orsata odma upućeni do Vukovića koji nas je naučio prevezivanje.
Mrak je već skoro bio tu, a nekoliko naveza je falilo. Poslani su rescue teamovi. Prva 2 naveza koja su bila zapela u Nosorogu vraćena su uz pomoć poslanih baterija relativno brzo iako je već bio mrkli mrak. Zadnji nesretni navez (Neven+ Darija i Ana) nije imao tolko sreće- oni su u mrklom mraku još bili u smjeru što je značilo da moraju to ispenjati i još se vratiti dole. Nisu imali ni baterije, ni vode ni hrane, al zahvaljujuči dariji i njenom mobitelu bar je akcija spašavanja uspješno provedena. Danko i Vuković su na kraju došli do iscrpljene trojke, i dali im baterije i sretno ih vratili dole. Sve je to trajalo par sati. A u međuvremenu ostatak nas je sjedio na parkingu u krugu sa svijećom u sredini u veselom raspoloženju. Darija je stigla iscrpljena do bola (taj dio doslovno, akutni muskulfiber, crno plava, al doslovno, cijela koljena i podlaktice uz lokalizirane masnice i na drugim dijelovima tijela, vidljivo dehidrirana i gladna).
Drugi dan su već svi instruktori znali njenu izjavu "Ova škola mene više neće vidit!!", i pitali ju "Šta si još tu?!" :)))
Navečer je slijedio roštilj party- puno hrane i malo pive melem su za sve rane. Tu su nas i krstili ili ti svaki instruktor postavi 3 pitanja svom tečajcu i onda ga neovisno o ispravnosti odgovora izmalti štrikom 3x po guzi. da ne pišem više evo par fotki koje govore same za sebe.
A jesmo lijepe, ipak krv nije voda, ljepota je u familiji..
Nema tih bolova i frustracija koje jedan fini breezer ne bi mogao riješiti..
Led je probio Neven sa najhrabrijom od sviju- Darijom
Jipijaje- gotovo krštenje, pogledajte samo Tinu kako sretno plješće zbog darijine muke..
Ksenija odgovara na Dukšijeva pitanja uz tihu prijetnju da će mu oči iskopat..
Poledajte samo tu gomilu u pozadini koja se veseli što će Đimbo namlatit Marinu, koja kao i penjanje i ovo stoički, sa osmjehom na licu, podnosi..
Stigao je red i na mene..
Zaslužene čestitke..
Vesele penjačke nade..
Drugi dan je počeo rano i veselo. Ponovo smo mi maleni tečajci raspodijeljeni instruktorima. Na orsatovo pitanje da li bi htjela probat penjat ko prva ja sam samo kategorički odgovorila ne:)
I tako sam ja dodijeljena Aniti, a drugi navez koji je išao sa nama su Tomislav i njegov mentor Krcko. Tomi i Krcko su krenuli malo težim smjerom da bi se kasnije svi sreli na Nosorogu jer je tamo bila gužva uzrokovana prevelikom gomilom mađara. Taman smo se sreli na dijelu di je meni trebalo imstruirat kaj da napravim, neki kako to iskusni znalci zovu, "detalj". Imala sam izbor ići ravno preko tog "detalja" ili lakšom varijantom okolo, ali to bi značilo da spit nije točno iznad mene i da gledam drito na praking par stotina metara u podnožju šta mi se nikako nije sviđalo pa sam izabrala "detalj", koji sam uz Krckovo navođenje uspiješno i pobijedila. Društvo je opet bilo veselo, smijali smo se, ja sam tu i tamo naravno jaukala i cvilila, ali sve je prolzilo glatko. Svaka čast Aniti i Krcku na strpljenju samnom, a naravno dan prije i Nikoli te Đimbu. Imala sam priliku sići sa Nosoroga nakon 4 cuga, al nisam se ja samo tako dala. išla sam do kraja. Smjer je fakat zakon, nema kaj, 6 cugova, taman za moje psihofizičke sposobnosti.. Tek kad smo došli na vrh sam malo bila izbezumljena jel je sad još bezosiguranja trebalo proći par glonđi i još kojih 10, 20 m ić u vis i tek onda se puštat po gomili, gomili glonđi.. Jad i bijeda. Al tu je bio Krcko koji je poslo Anitu i Tomislava neka idu, a on polako išo samnom. Svaka mu čast! Lijepo sam se sama sebi nasmijala uz njegovu pomoć. Moji baletanski pokreti koji su redovito rezultirali zapetljanim nogama i izudaranim koljenima bili su nam nepresušan izvor smijeha.. Stigli smo malo sporije, ali zato u jednom komadu predvečer dole. Bila sam sretna ko sretna kocka! a danas za čudo ni muskulfiber nemam!! samo malo mjestimično plavičasta koljena i par zanoktica..
Sve u svemu jedan nevjerojatan vikend. Onima kojima ovo nije dovoljno iscrpan izvještaj preporučam pustolovni izvještaj ili od istog autora na stranici željezničara , potom od još jedne penjačke nade Lovorke, te od uvijek nasmijeseng instruktora Dukšija .
Post je objavljen 07.11.2005. u 14:07 sati.