... i sad bih ja mogla nadugačko i naširoko da vam pričam o tome kako se dobro jede u određenom stanu u centru Budimpešte, koliko se moje mišljenje o Bratislavi promenilo, zašto sam zavolela Italijane, ko su genuine Lolek i Bolek, šta mislim o navijačima Glasgow Rangersa i njihovim counterparts iz Petržalke i kako sam se sveukupno izgubila u lavirintima Borovničke i jeftinog soka od pomorandže .. ali ...
Ali.
Trenutno nemam vremena.
Pakujem se i odlazim u grad svetlosti koji je ovih dana, iz nešto manje svetlih razloga, bio udarna vest širom sveta. Da budem iskrena još uvek se nisam raspitala u kojoj meri treba da se "pazim" no dobro, preživela sam devedesete u Srbiji, valjda se budem snašla, ha?
Nakon Pariza odlazim dalje.
U regionu Champagne ću, usled brda posla, biti u blagoj nemogućnosti da pišem, što ne znači da se neću "nabrzinsko" javljati čisto da vas poteram da me posećujete, zalivate mi cveće, hranite ribice (gle, crkle su, pa nisam ni prometila! C c c c vama blogerima čovek ništa ne mož' da poveri na čuvanje!)
U svakom slučaju one tamo nedelje idem još malo na sever a onda sledi povratak u surovu realnost. Iskreno sam se nadala da ću uspeti da vam o događajima pišem as they come ali izgleda da od toga neće biti ništa - moraćete da se zadovoljite posthumnim verzijama u kojima će se zasigurno zagubiti puno bitnih i smešnih detalja ali šta sad, nije bed dok starci ne seru, zar ne?
Nego, sad je vreme da vas polako pozdravim i da nastavim sa kontempliranjem na temu broj dana + broj gaća + broj majica + šta da stavim u mp3 plejer. Wish me luck!