nema više zelene slike.
nema više balansiranja na stolicama.
( s antenom, afkors.. )
nema više dosadnih reklama koje se ne daju maknuti.
nema više manualnog gašenja programa ( vidi post sa letenjem i daljincem ).
nema više sekirancije sa snijegom usred ljeta.
i hurej!
vratiše nam se boje!
sve to samo za sedamstoosamdeset kunića.
ode grundinging u povijest.
( to jest, najboljem ponuđaču majstoru elektrotehničaru )
u obitelj dobrohotnich doselio se novi član.
(š)quadro.
velkomen tu auer famili....
kako to...?
pa, ne imavši pametnijega ni prečega posla,mala i dobrohotni odlučiše poduzeti radikalne mjere.
( glede utucavanja vremena i gubljenja istog, sve u cilju izbjegavanja literature prijeko potrebne za savladavanje nečega što se zove upravno veterinarstvo.. a što je na programu, ( gle! ) već sutraaa .... )
i tako odoše u shoping.
U SUBOTU.
U VELIKU SHOPINGOCENTARONICU.
( unatoč zdravom razumu koji ( časna riječ ) inače posjeduju, i znanju da nikako, ni pod koju cijenu na takva mjesta NE TREBA odlaziti vikendima, kad se tamo slijeva pola zagreba te priseljenih mu mjesta, gradova i gradića.. )
a svemu je kriv jedan prospekt.
i neke lijepe slikice bijele tehnike i još kojekakvih sitničarija, koje mala već odavno ima želju prebaciti iz dućkasa u svoju kuhinju, na mjesta postojećih ( koji su, po riječima nekih muškonja, « još uvijek dobri dok rade »), no to joj do sada nikako nije uspijevalo provesti u djelo.
što zbog nedostataka kojekakvih zelenih papirića sa malo više nula nego što imaju oni uobičajeni, što zbog postojećih aparatura po stanu koje, premda su stogodišnje, još uvijek rade kako-tako ... služe svrsi, reklo bi se točnije ...
( to kaj su malo derutne, to nikoga još nije ubilo, kaj ne... :O)) )
pa su onda njih dvoje ( troje, ako se uključi gospođa svekrva ), lijepo pogledali prospekt, i zaključili da bi bilo ok pogledati tih par povoljnih stvari.
pa čak možda i uzeti nešto...
recimo novi frižider.
( hvala dragoj svekrvi na financijskoj podršci )
i novi teve.
( hvala dragome bogu na prosvjetljenju nekih maloj dragih osoba )
i tako je počelo putešestvije.
najprije su promašili šoping centar.
što ih nije spriječilo da ležerno prošvrljaju po ovome drugome, onako, bez obveza.
( u međuvremenu, sporazumno su odustali od bilo kakvih kupovina, ne daj bože recimo nekakve hrane, jer, sudeći po mnoštvu iza polica, u najmanju nam se ruku sprema neka atomska kataklizma u skorije vrijeme.. )
umjesto toga su švrljali po buticima.
mala je tražila bermude ili šosek, da ih pripaše cipicama.
dobrohotni se uglavnom blesirao i zujao oko polica sa cipelama, patikama, te tehnikalijama.
ljudi moji, kako su žene nekad iritantna bića!
guranje, trganje za odjeću, naguravanje vješalica, gužve po kabinama, gužve oko ogledala, smrad uznojenih tjelesa, nervoza, svugdje kosa po isprobanoj odjeći, nadrukane prodavačice....
užas.
k'o krdo bivolica u peemesu.
srećom, mala ima taktiku, jer je mala mala.
ona uđe, baci pogled na cijene te stanje u dućanu, pomiriše zrak u prostoriji, te, ako ima bilo koji od prije navedenih simptoma, bježi glavom bez obzira.
( već se nekoliko puta tako spasila od čira na želucu. )
no, budući da je sad svugdje bilo alarmantno stanje, mala se morala pokoriti zakonu krda, jer je stvarno željela nekaj kupiti.
i na kraju joj se i isplatilo.
mala si je ubola preslatku crnu haljinicu, taman k'o stvorenu za nju.
i to su, čudo neviđeno, čak imali mali broj iste.
( inače, mala ima problema s konfekcijom, jer jaaako rijetko na ženskim odjelima pronalazi broj xs, što bi bilo nešto kao 34, ili 14 kod djece... )
mala nije ni časom časila, već se uvukla u najbližu kabinu, navukla haljinicu, i .....
par minuta kasnije doplovila u njoj k dobrohotnome ( sretnom, jer je tura po dućanima napokon svršila ).
kao što je rečeno, to je bilo promašivanje šoping centra.
prvo promašivanje tog dana.
zatim je uslijedilo drugo.
promašili su skretanje za grad.
pa su malo obišli samobor.
i još obilaznicom oko kijeva do drugog šloping centra.
onog u kojem su trebali biti par sati ranije.
a tamo ... gužva i krkljanac. normalno, pa subota je, kaj ne .. ?
no, to su napravili nabrzaka.
brzi skening stanja, odlazak do željenih destinacija ( uz neizbježno guranje sa nervoznim papanima koji bedinaju kikiće, dok vesele ženice bjesomučno trpaju kolica božićnim ukrasima (!!!), šarenim krpama, vazama sa sniženja i sl. tričarijama, uglavnom bespotrebnim .. ).
gledaju fridge .... sranje.
kanta od aparata.
ne vrijedi ni sniženja.
ostale žuđene predmete zaobilaze ( jer se do njih ni ne može od kordona koji ih isto tako pohotno gleda i neda im prići bliže.. ), i dolaze ravno do teveja.
kolica, afkors, nisu uzeli.
pa prte dvadeset i dvije kile kroz gužvu do blagajne.
a na putu, hrpa nepomičnih ljudskih balvana.
mala je skoro okilavilila za tih par metara.
na blagajni, rekordna brzina izlazaka, samo par minuta čekanja.
ali onda, šlag za kraj.
red za potvrdu garancije od kojih dvadesetak ljudi.
za pišljivi pečat i klamanje računa na garanciju čekali su POLA SATA!!!!!!sramota.
i na kraju, umorni i gladni, mala i dobrohotni dotaljigaše se doma.
ali sretni. ipak su nekaj i kupili.
( ah, da, dobrohotni je ubo dva para hlača – nije puno, rekli bi neki, ali za dobrohotnoga, dva para hlača odjednom, adekvatno je dvjema oazama na par metara u sahari )
i tak su navečer gledali film.
u boji.
konačno.
naravnoučenije : NE IDITE ŠOPINGIRATI VIKENDOM.
čak ni na plac.
apDejtraNJe :
dragi moj bože, zašto su mi ljudi ove godine navalili poklanjati šalove za rođendan?
danas, sam, opet dobila jedan.
uz dva ista !!!! ( od kojih sam jedan kupila sama, a drugi, potpuno isti!!! dobila dan kasnije ), predivno žuto narančasta, osvanuo je jedan nježni plavi...
zamrziti ću rođendane.
i poklone!
Post je objavljen 08.11.2005. u 14:52 sati.