I kada ništa više nemože
vratiti čar sjaja u travi, i
raskoši jednog cvjeta,
nećemo tugovati,
već naći snage u onome što
nam je ostalo.
Tražimo ono što se nemože naći.
Zaboravimo sve radi nas, radi
zaborava.
Zaboravimo da smo se voljeli.
Zaboravimo da smo se sanjali,
da smo se čekali,
da smo bili krivi.
Požurimo za sutrašnjicom,
za danom, za danima što će doći.
Zatvorit ću oči, neću gledati
zvijezde i maštati o tebi.
Zaboravit ću tvoje oči.
Zaboravit svoje ideale, sve što
izgara i boli.
Jednog dana poći ćeš glave
uzdignute i htjet ćeš da ubereš
cvjetove koje smo izgubili i
zajedno mirisali.
Ali tvoje ruke bit će prekratke,
da se vratiš bit će prekasno...
Možda ćemo se jednom sresti,
na nekom valu života i
neizrečene tajne htjet će da se
kažu, ali proći ćemo jedan pored
drugog kao stranci, jedan skriven
pogled bit će sve što ćemo jedan
drugom moći dati.
Bio si moje prvo veliko proljeće,
uspomena koja će uvijek živjeti u
budućnosti i ako ikada sretneš
nju, bit će to samo ironija tuzi što
ta žena nisam ja.
Živjeti je borba, ako ne pobjediš,
ako i podlegneš, ne žali,
jer cilj života je ljubav, a ljubav
traži žrtve.
O bit ćeš opet sretan,
ali kad god se zaljubiš,
zaljubit ćeš se samo zato što će te
nešto na toj ženi podsjećati na
mene.
Ne otkrivaj svoje srce ljudima,
jer u njima vlada krut egoizam.
Ako te ikad snađe bol i nesreća,
neka na oči tvoje ne naviru suze,
iz ustiju tvojih nek se ne vine uzdah.
Jer čuju li te ljudi, vidi li te svijet,
pakleni osmijeh zaorit će se svud
oko tebe, a na razdorima tvoje
sreće sagradit će svijet tvoj
spomenik.
...emilia...love ya girls...
Post je objavljen 06.11.2005. u 02:39 sati.