Ona sanja. Miče šapama, cvili, tiho laje, uzdiše i maše repom. Ne, ne radi se o mojoj dragoj. Taj mali crni, čupavi izvor problema je moj pas.
U svijetu je snova, i ne mogu se oduprijeti utisku kako je i moj svijet snova, sličan njenom. Tamo trčim, skačem, radim nemoguće i moguće stvari, plašim se i živim cijeli jedan tajni život. Možda jedino ne mašem repom, čisto stvar mogućnosti (manjak repa).
Mjesto u kojemu je moguće sve.
U tom safariju, kroz moje snove, preporučio bih upotrebu zaštitnih sredstava, oklopa, štitova, iako bi vam oni (kao kod Freddya Nightmarea) bili potpuno beskorisni... Ja bih Vas sanjao. Što bih Vam radio?...dok svira radio (ofucano, ali dobro zvuči).
Snovi izblijede ujutro, pa i one poruke koje sam «primio», nestanu nekoliko sati iza. Ostane samo uspomena. Djelići razbijenog mozaika, genijalne slike grozničavog uma, koji ovaj stvarni život strpa u 15-ak minuta REM-a.
Snovi su nužni, a mi sve manje sanjamo. Sve manje vjerujemo tim nesvjesnim vodiljama kroz život, njihovim upozorenjima i rješenjima. Njihovim pričama.
Prestajemo vjerovati sebi, jer je lakše sanjati tuđe i plitke (pitke) snove sapunica i serijala. Dijelom smo tuđeg sna koji se prepliće oko nas, kao paučina iz koje se otrovani potrošačkim društvom i ne vadimo.
Kao što sam sam rekao..."što bih Vam radio...", rade nam. Snivamo nasilne, mračne, krvave, jeftine, pijane i trule snove. Sanjamo sve, ali ne svoje...Ili bolje rečeno, dio smo konfekcijskog sna, lažne kvalitete i loše produkcije.
Zato, nudim jedno «rješenje». Sanjajte svoje snove. Ako su vizualno i malo siromašniji, kuća nema bazen ispred, niti 40-ak sobičaka..nema veze. Puno srce je nešto što nema niti jedan vlasnik konfekcijskog sna.
Vaš san. Vaše bogatstvo...., a jer je potekao iz Vašeg uma..., možda bude dostupan, ili barem dostupniji,... a Vi sretniji.
Post je objavljen 05.11.2005. u 20:37 sati.