Filozofi i umjetnici, su nekad vodilje ljudskog saznanja. Ali ti isti filozofi, najumniji filozofi srednjeg vijeka, decenijama su se zabavljali raspravljajući koliko anđela može da stane na vrh igle. A kada je nastupio veliki naučni napredak i kada se pojavila jedna vrlo solidna grana nauke kao sto je neurofiziologija, postavilo se pitanje: gdje je ljudska duša, da li postoji ljudska duša i u kičmi? Prvo se vjerovalo da je u stomaku, pa je na Zapadu otišla u srce, a na Istoku u jetru i zato mi kažemo "Srce moje", a na Istoku se kaže "Jetro moja". I ona je putovala i došla je u mozak, pa je iz mozga otišla u moždanu koru. Tu je bila više desetina godina, pa je tada otišla u hipotalamus, a danas iz hipotalamusa otišla je u retikularnu formaciju. I taman kada su neurofiziolozi svjeta utvrdili da duše nema u kičmenoj moždini, za vrlo kratko vrijeme pošto je otišla u retikularnu formaciju, a retikularna formacija ide u kičmenu moždinu - ispalo je da duša postoji i u kičmenoj moždini. Sva ova mjesta bila su decenijama ozbiljno shvaćana, pojedinci su za svoja tumačenja dobijali Nobelovu nagradu, a ipak duša se nalazi u svakoj ćeliji, i to više ili manje!
ODLOMAK: "KREMANSKO PROROČANSTVO" D. Golubović
Post je objavljen 05.11.2005. u 13:42 sati.