Pregled posta

KRITIKA : Alain de Botton - 'Ljubim i pričam' (Algoritam, 2004.)

Alain de Botton , sada je već očito, neizlječivo je inficiran biografijom, ali tom književnom žanru on pristupa, evo već po treći put, na vrlo nekonvencionalan, neočekivani način. U svojoj knjizi Kako vam Proust može promijeniti život (izd. SysPrint, 2001.), de Botton je ispisao biografiju tog proslavljenog pisca koncipirajući je u stilu općeobljubljenih psihoterapeutskih priručnika za (samo)pomoć, dok je u Utjehama filozofije (izd. SysPrint, 2002.) otišao i korak dalje pa, osim što nas je upoznao sa životopisima šestorice giganata filozofije, de Botton je njihova filozofska učenja pretvorio u savjete za borbu sa svakodnevnim životnim tegobama (poput besparice, neprihvaćenosti u društvu ili ljubavnih jadi). Roman Ljubim i pričam prethodio je spomenutim dvjema naslovima, a u njemu Alain de Botton biografiji pristupa iz pozicije romanopisca, beletrizirajući jednu fikcionalnu biografiju koju, usput, obilato garnira esejističkim razmatranjima toga književnog žanra.

Nakon što ga dotadašnja ljubav napušta zbog njegove narcisoidnosti, “opsjednutosti sam sobom i nemogućnosti empatije s bilo čime što prelazi granice njegove ušne resice” de Bottonov neimenovani protagonist romana Ljubim i pričam odlučuje da sam sebe mora kazniti, i to tako da će o slijedećoj ženi koju upozna napisati biografiju. Da bi to ostvario dotičnu osobu planira upoznati što je detaljnije moguće, a vjeruje da će je samim time i razumjeti “u mjeri u kojoj se osoba uopće može nadati da razumije drugoga”. Sudbina je odredila da “žrtva” na kojoj će dotični spomenutim načinom okajati grijehe svojih prijašnjih nepažnji u vezama, bude gđica Isabel Rogers, 25-godišnja Londončanka, sasvim obična i po ničem posebna cura (izvan mjere u kojoj je to ustvari i svatko od nas, kao individua).

Pišući fiktivnu, ali krajnje iscrpnu i detaljnu Isabelinu biografiju, Alain de Botton se postupno udaljava od romaneskne forme i piše esej o biografskoj književnoj vrsti, ne libeći se česte ironizacije, pa čak i dekonstrukcije ustaljenih obrazaca i formi književnih životopisa, a odabravši za subjekt biografije jednu običnu djevojku iz susjedstva, sličnu svakome od nas, on ironizira suvremenu općeraširenu opčinjenost životopisima "slavnih" i estradizaciju njihovih svakodnevica putem medija. De Botton je mišljenja kako biografija ne bi smjela obuhvaćati samo prošlost nego i onaj poseban način na koji prošlost postoji usporedo sa sadašnjošću i pomalja se iz nje. Iz tog razloga on Isabelinu biografiju ne izlaže linearno, već njezinu prošlost upoznaje "utirući put proustovskom trenutku", pa kroz razgovore sa svojom junakinjom biograf slijedi otponce mirisa, dodira, zvuka i vida oko kojih su se kristalizirali prizori iz Isabelinog života.

I ova biografija ima sve potrebne elemente pravog književnog životopisa - od razgrananog rodoslovnog stabla, preko potankosti iz Isabelinog djetinjstva i odrastanja, sve čak do grafološke analize njezinog rukopisa (!) - a de Botton, baš kao i prijespomenute svoje dvije knjige, i ovu napučuje raznim tabelama, grafičkim prikazima i fotografijama Isabele, njezinih roditelja, prijatelja, pa čak i kućnih ljubimaca. No, uza sve to, biograf se ovdje ipak ponajviše zadržava na psihološkom portretu svoga subjekta, a najdraži su mu trenuci kada se Isabela dotakne osjetljive građe koju još nisu izgladila česta prepričavanja, te sanjarski raspoložena zapadne u paradoksalni proces poimanja sebe same pitajući se što doista osjeća u svojoj nutrini.

Roman je ispisan u prvom (biografovom) licu ali, iako se u pozadini našeg zanimanja za druge uvijek krije pitanje: "Tko sam ja zapravo?", životopisac ipak cijelo vrijeme ostaje skriven, a naznake o njegovom životu su vrlo rijetke. Tomu je tako iz razloga što, kako i de Botton naglašava, ponajbolje biografije nisu imale autora, nego ih je u pravilu pisao "pisac-duh" koji redovito nije bio drugo doli ime. Međutim, mišljenja sam da je takav postupak u ovom slučaju pogrešan. Biograf i njegova “muza” u ovom su romanu ljubavni par, a budući da (s namjerom da ostane “duh”) biograf čitateljstvo lišava uvida u vlastito emocionalno stanje, stječe se dojam da je on s njom u vezi samo iz razloga pisanja biografije (odnosno, sjećamo se, otaljavanja “kazne”). Zato i ne treba čuditi što na kraju dobiva “nogu”, jer Isabeli naposljetku dozlogrde njegove neprestane analize i propitkivanja, koja su, iako vrlo zabavna i maštovita, ipak često krajnje neprirodna, gotovo pa isljednička, neprispodobiva normalnoj ljubavnoj vezi. A naš biograf sa žaljenjem zaključuje da što više o nekome saznaš to ga manje razumiješ...

Knjizi ne nedostaje šarma, de Bottonova promišljanja o biografskom žanru su ponovo vrlo lucidna, oštroumna i originalna, te se on još jednom iskazuje kao veliki erudita. Međutim, Ljubim i pričam je jaaaako dobar i vrlo interesantan esej o biografiji, ali kao romansirana biografija je nažalost, puno manje zanimljiv i umnogome nedorađen. (Od štiva te vrste, od srca vam preporučujem 'Orlanda' Virginije Woolf.)

(Napisao : Božidar Alajbegović, srpnja 2004.)


***************


KRITIKA : Dino Milinović - 'Kradljivac uspomena' (Znanje, 2002.)

Špijunski trileri nikada mi nisu odveć "ležali" te nakon prije nekih 12-13 godinica teškom mukom probavljenog Ludlumovog "ne-sjećam-se-naslova", izbjegavah posegnuti za knjigama toga žanra. Ni za Milinovićevom priznajem - ne bih, da me na to nije nagnalo njegovo uvrštenje na, ovdje tako često spominjanu, listu 12 najboljih domaćih proza, po izboru žirija Jutarnjeg lista, objavljenih 2002. godine.
Nakon čitanja moram priznati da bih osobno umjesto tog romana, među 12 najboljih uvrstio primjerice Jarkovu zbirku 'Termiti i druge priče' ili Sejranovićev 'Fasung', iako ipak niti 'Kradljivac uspomena' nije potpuni promašaj i svakako zaslužuje čitanje.

Agent UNS-a egzotična imena - Gawain Skok, od pretpostavljenih dobiva zadatak da istraži misteriozni nestanak hrvatskog 50-godišnjeg diplomata (i špijuna) u Parizu, kojega krasi ništa manje interesantno ime - Juraj Fran Krsto Križanić (!!!).
Gawain misteriju oko Križanićeva nestanka (a što uključuje i ubojstvo jedne mlade žene) raspliće kontaktirajući osobe s kojima je ovaj surađivao i bio blizak, ali u istrazi se potpomaže i dnevničkim pismima koja mu Križanić putem elektroničke pošte, neznano odakle, svakodnevno šalje.
Radnja je, nimalo slučajno, smještena u zadnje dane milenija, koji su ujedno (ne zaboravimo) bili i posljednji dani "zna se" vlasti, što priča kroz špijunske igrice i međusobna podmetanja mnogobrojnih hrvatskih tajnih službi nagovještava.
Autor se neprestano poigrava nabacivanjem slutnji da je roman obilato začinjen faction dionicama utemeljenim na njegovom osobnom iskustvu pri radu u hrvatskom veleposlanstvu u Parizu, a Križanićev lik kreira prema kalupu vlastite biografije pri čemu ga osjetno mistificira i od njega stvara nekakvu domaću 007 inačicu, (klišeizirano) Bondu nimalo inferiornu u seksualnim osvajanjima, i uz to još obogaćenu doktoratom književnosti. Upravo taj podatak iz curriculum vitae Križanićeva lika autoru Milinoviću omogućava da od pisama koja Križanić šalje Gawainu stvori svojevrstan roman unutar romana i prilično ih nasafta literarnim citatima. Time dolazimo i do najosjetnije mane ovog romana koja se ogleda u pretjeranom intelektualiziranju koje, u početku, ovu žanrovsku štoriju literarno obogaćuje, ali kako priča odmiče to se sve više ispostavlja kontraproduktivnim. Naime, u slučaju Križanića unatoč brojnim pretjerivanjima i prenemaganjima poput mnogobrojnih biblijskih citata i raspredanja o smislu života, svemira itd. intelektualiziranje bi bilo prihvatljivo i ne bi predstavljalo problem, da se ono ne javlja i na stranicama koje prate lik Gawaina. Tako se ponajprije gubi distinkcija između ova dva lika, a da ne spominjem kako postaje i smiješno kada tajnice-kurvice po veleposlanstvima počnu citirati Nietzschea ili Yeatsa.
Sve te literarne reference i citatnost kojima Milinovićev rukopis obiluje, kao i nekoliko likova koji eksplicitno izlažu svoje spisateljske ambicije pretvaraju ovaj roman u posvetu Gutenbergovoj galaksiji, odnosno pisanoj riječi koja sve više gubi bitku i značaj u suvremenoj civilizaciji slike.

Inače, Gawain je vukovarski veteran te se ispostavlja da njegova potraga za Križanićem nije predodređena da ga dovede do cilja već da ga izbavi od mjesta s kojeg polazi (odnosno bitke za Vukovar koju i 8 godina poslije on gotovo svakodnevno ponovo proživljava).
Kako se priča odmotava otkrivamo i ljubavnu priču koja ispod špijunske proviruje, a postupno se razotkrivaju i neslućene veze između Gawaina i Križanića, koji ovome postaje Arijadna pomažući mu da iznađe izlaz iz labirinta svoje praznine i ratne traumatiziranosti.
Istovremeno to je i priča o gubitku ideala i tankoj liniji između "pro bono patria" i "pro bono sua", ali osim što kritički progovara o hrvatskim tajnim službama i njihovim opasnim igricama, Milinović ukazuje i na grijehe stranih, promatračkih i inih, misija na Balkanu.

Kradljivac uspomena je uvrštavanjem na spisak 12 najboljih prošlogodišnjih proza, po meni - bitno precijenjen, ali ipak predstavlja svojevrsni tematski novum u domaćoj beletristici, te ćemo Milinovićevu sljedeću prozu ipak s više radoznalosti očekivati od npr. buduće proze njegovog kolege - Velimira Sriće, koji se također prošle godine okušao u književnosti, ali sa mnogo slabijim rezultatom.

(napisao : Božidar Alajbegović, srpnja 2003.)