Svratim bar jednom tjedno do stare na ručak. Kako je stari na brodu, da skrati samačke dane kod nje je uvijek onih ženskih novina u kojima su svi divni i krasni, lijepi i pametni, uspješni i bogati, a kako mi takve gluposti uvijek pomognu kod začepa kad idem u vece, pokupim gomilu toga da sam sljedećih sedam dana mirna. Dođem navečer doma, ušuškam se u fotelju i gle čuda – ni sama ne mogu vjerovati s kakvim sam zanimanjem počela pratiti trenutno najaktualniju lav stori u Hrvatskoj.
Radi se o tipičnoj priči kapitalističkog društva, u koje smo preko reda uskočili prije petnaestak godina, pa smo popušili i stvari koje slijede mada je glupo trošiti vrijeme na njih. Ali, radi se o tipičnoj priči kojoj teži svaka prosječna Hrvatica kojoj je cilj namaknut kakvu-takvu lovu na što lakši način. On je mlad, uspješan i bogat. Starci mu imaju pedigre s kojim nužno dolazi i šuška, a kad imaš jedno i drugo, normalno da imaš i neki egzotični posao koji su ti starci sredili. Ona je, ah kakav stereotip, slatka plavuša tupastog osmjeha koja se predstavlja kao studentica filozofskog fakulteta. Pobijedila je na nekom lokalnom izboru za miss, preselila se u metropolu i gle čuda – evo je na televiziji. U prijevodu, tipična hrvatska sponzoruša koja se u metropolu došla bogato udati za nekog propalog nogometaša. Ali umjesto sportaša, nakon godina traženja i hodočašćenja, naletjela je na ovoga gore spomenutog. I nećete vjerovati, planula je ljubav. Tolika ljubav da su se pod hića trebali ženiti iako joj je otac umro dvadesetak dana ranije i u svim mogućim glorijama, milama, tenama, elitima, storijima i drugim sraćkalicama nisi mogao živjeti a da se ne očešeš o njihovu sliku s idilčna vjenčanja na koje njegova stara, inače rospijetina prve klase nije htjela doći jer joj buduća neva nevičica ne šmeka. Preko noći cijela Hrvatska je MORALA znati tko su Lana i Ivor, manekenka i headhunter.
Pravo jesam završila i to u Zagrebu, nagledala se takvih sponzoruša i gore i u Zadru, manekenki i kvazimanekenki svakojake vele, ali ne znam jesam li glupa ili što stvarno nisam znala što je hedhanter. Uau, sigurno nešto jebački, kad tako opako zvuči, mislila sam, ali kad sam prevela, skužila sam da se radi o lovcu na glave. A onda sam dubokom analizom skužila da to što opako zvuči ne znači ni plaćeni ubojica ni ništa slično. Od jebačkog posla ispadne da taj frajer koji radi kod Todorića jer mu je frend sa sinom i nije baš neka faca iako to hedhanter kad ti napišu takve novine opako zvuči. Dakle, lovcu na glave posao je tražiti buduće uposlenike kod Todorićevih. Vjerojatno mu je posao ići po gradu, zaustavljati sredovječne žene istog profila: namrgođene, s dotrajalim trajnama i isfrustriranim pogledom i pitao ih:
- Oprostite, hoćete li vi raditi u Konzumu za dvije i pol tisuća kuna da biste prehranili obitelj. Radno vrijeme? Prava sitnica, i petkom i svetkom i praznikom….
Otprilike, lovac na glave bi bio to i ne dajte se zavarati i vjerovati našim novinama što pišu. E, a onda taj koji radi posao koji opako zvuči naleti na baketinu - spomenuti prototip zg, zd, st, hr sponzoruše i oženi je. I umjesto da nas u medijima gnjave kako je to idila pa im slikavaju dom i pločice, pa kako manekenka svom mužu ne zna sfrigati ni dva jaja, ali nemavezejeronijeduvanidaseonanemučiidajojslučajnonepuknefriškozalijepljeninokat - opa, ovi se razvode niti nakon dva mjeseca takozvane idile. Pljuju jedan po drugome ne doma nego po istim tim novinama i sapunica, kao i svaka druga po oriđiđi meksičkom scenariju, ima svoj epilog koji ćemo doznati u tko zna kojemu nastavku.
Ispada da se opaki lovac na glave zajebao i totalno krivo procijenio. Sponzoruša je dakle pokazala svoje pravo lice, spičkala lovu, a hedhanter (ma kako to opasno zvuči!) shvatio da je totalno fulao. Sad mora priznati da svaka mama ipak zna najbolje što je za njenog sina. Manekenka je pak pokazala da je bolji lovac na glave od onoga kome je to struka, a da sam ja šef, ovaj jadnik, hedhanter bi ostao bez posla, upravo zato što on mora znati kakve glave lovi. Mislim, može se povremeno zajebati u procjeni, ali toliko koliko se on zajebao brate ne može. Ili bih ga prebacila u resor s peradi, ptičja gripa je ionako u điru, pa nek jadnoj peradi zavrće vratom. To mi je ionako nekako prikladnije za hedhantera, pa kad već ima ogromnu plaću, neka je i zaradi.
Hedhanterice su svugdje iste, pa i u Zadru. Špicerice koje se žele bogato udati i lagodno živjeti na tuđoj grbači. Onoj kojoj se to posreći vrlo brzo postane omražena u svojoj branši, ali hu kers kad je ostvarila cilj. S hedhanterima je stvar malo drugačija. To su oni drkaroši koji vise po gradu, sjede na in mjestima, vjetrometini zadarske zbiljnosti, gledajući lijevo i desno ne bi li vidjeli nešto bilo što na dvije što bi se moglo barem pokušat zbariti. Od cjelojutarnjeg okretanja glave imaju već lagani tik da ih zanosi malo više na jednu stranu. Cilj im je skrenuti pažnju na sebe, ogrebati se za snošaj, čime igra lova na ženske glave i završava jer nemaju love za nešto više od dec kole i makijata, a ženke u ovom gradu ipak imaju malo više kriterije što se toga tiče. A globalno gledajući, stiže gluho zimsko doba, a što se lova tiče – tko je što ćapa – ćapa je! Ostalima više sreće, ali ne Ivorove, drugi put.
Mare
(mare-zd@net.hr)
Post je objavljen 04.11.2005. u 11:47 sati.