Neke životinje su nastale od starijih životinja. Starije životinje su (načelno) imale još manje mozga i još više dlaka, kljova, zubi i tjelesnih izraslina koje su se pojavljivale kada je metamorfoza zemlje zadala nesnosne vrućine ili nesmotrene navale hladnoće.
Pisci su nastali od ljudi. Otogeneza je kratka rekapitulacija filogeneze, kažu. Preneseno na pisački rod, to bi značilo da ljudi devoluiraju u pisce onako kako se i ljudsko društvo srozalo od viših oblika organizacije ka nižima, ili kako je to jedan od najvećih pjesnika današnjice objasnio u svojim lijepim stihovima:
you wake up in the morning
get something fot the pot
wonder why the sun makes the rocks feel hot
draw on the walls
eat
get laid
back in the good olddays
then,
some damn fool invents the weel (R. Waters)
ili u hrvatskoj inačici u prepjevu jednog od autora ovog skupnog bloga:
jutrom se zbudiš
čopiš nešt za ždrijelo
čudiš se kako to da od sunca zvruči se kamenje
škrabneš po zidovlju
papaš
poševiš nešto tada,
kad su vremena bila dobra i stara
a onda,
neki moron izumi točak
Slično cijelom ljudskom rodu, pisac započinje svoj život u nekoj vrsti stadija nemušte ličinke, a putem svojim životnim naiđe i na neku silnu potrebu da iz sebe isčahuri napisanu riječ. Pročita li i Kafkinu Preobrazbu, nagrajsao je od potrebe da se pretvori u pisce. On tada ćuti silno htijenje stih da sklada, poemu da piše, romane smišlja tamo gdje drugi ljudi samo stišću i stenju. On ima potrebu, on je nadahnut, potaknut i ima potrebu da se javi.
Slično je s ljudskim društvom, promotrimo li pomno.
Nećemo promotriti pomno.
Pisci smo, promišljamo svijet subjektivno, i tako i treba da bude (namjerno «daličem», podsjeća me na vremena kada su naši, hrvatski, pisci bili manje osjetljivi na razlike između dalikanja i nedalikanja, možda čak i nisu uočavali razliku jer su se više bavili pisanjem, a manje politikom?). Stali smo kod promišljanja i još uvijek promišljamo, neki puta svoja promišljanja i zapišemo. Izražavamo svoju maštovitost pretočenu u riječi, želimo reći svoju ideju na način da ju stavimo u usta junaka za kojeg se potajno nadamo da će ostaviti dovoljno jeke da nadglasa i mukle zlogukosti Kralja Leara.