Čini mi se zanimljivo Isusovo tumačenje vremena i prostora iz knjige Urantije, pa ga navodim:
Isus je na Kartagi vodio dug i znamenit razgovor s mitraičkim svećenikom na temu besmrtnosti vremena i vječnosti.
Ovaj perzijac je primio naobrazbu u Aleksandriji i uistinu je bio otvoren Isusovoj pouci. Isus je u biti i suvremenim riječima na slijedeći način odgovorio na njegova brojna pitanja:
Vrijeme je tijek pokretnih temporalnih događaja u spoznaji svijesti stvorenog bića. Vrijeme je naziv koji je pripojen uređenju ili nizu koji služi prepoznavanju i separaciji događaja. Svemir prostora predstavlja vremenski-povezan fenomen kad se promatra s bilo koje unutarnje pozicije izvan utvrđenih granica Raja. Kretanje vremena postaje primijetno jedino kad se promatra u odnosu s nečim što se ne kreće u prostoru kao vremenska pojava. U svemiru nad svemirima Raj i Rajska Božanstva nadilaze vrijeme i prostor. Na naseljenim svjetovima ljudska ličnost (u kojoj živi i koju usmjerava duh Rajskog Oca) predstavlja jedinu fizički vezanu stvarnost koja može nadići materijalni tijek temporalnih događaja.
Dok životinje ne spoznaju vrijeme onako kako to čine ljudi, zahvaljujući njegovu isparčanom i ograničenom gledištu, vrijeme se čak i čovjeku doima kao slijed događaja; ali kako čovjek više uzlazi i kako više napreduje prema svojoj nutrini, sve šire gledište ovog slijeda događaja vodi k raspoznavanju vremena kao cjeline. Ono što je ranije djelovalo kao slijed događaja uskoro postaje cjelovit i savršeno povezan ciklus; ova kružna istovremenost na taj način sve više zauzima mjesto negdašnje svijesti o linearnom slijedu događaja.
Postoji sedam različitih poimanja prostora kao pojave uvjetovane vremenom. Prostor treba mjeriti vremenom, a ne vrijeme prostorom. Znanstvena pometnja počiva na neuspijehu opažanja stvarnosti prostora. Prostor nije jedino intelektualni pojam varijacije u odnosu kozmičkih predmeta. Prostor nije prazan i um je jedini čovjeku poznati mehanizam koji ako ništa drugo ono djelomično nadilazi prostor. Um može djelovati neovisno o pojmu vremenskog odnosa između materijalnih premeta. Prostor je relativno i komparativno konačan svim bićima koja imaju status stvorenih bića. Što vise svijest postaje svjesna sedam kozmičkih dimenzija, to više koncept potencijalnog prostora postiže ultimatnost. Ali prostorni potencijal je istinski ultimatan jedino na apsolutnoj razini.
Mora biti jasno da univerzalna stvarnost ima šireće i stalno relativno značenje na uzlaznim i sve savršenijim razinama kozmosa. Ultimatno, preživjeli smrtnici postižu identitet u sedmodimenzijskom svemiru.
Vremensko-prostorna koncepcija uma koji ima materijalno porijeklo s vremenom mora podići slijed proširenja kako svjesna i spoznajna ličnost bude uzlazila kozmičkim razinama. Kad čovjek postigne um koji je u stanju posredovati između materijalne i duhovne razine egzistencije, njegove će vremensko-prostorne ideje umnogome uznapredovati u pogledu spoznajne kvalitete kao i iskustvenog kvantiteta. Rastuće kozmičke koncepcije napredujuće ličnosti duha predstavljaju rezultat poboljšanja kako dubine uvida tako i raspona svijesti. I kako ličnost napreduje prema visini i nutrini, prema trenscendentnim razinama nalikovanja Božanstvu, vremensko-prostorne koncepcije sve više prilaze bezvremenosti i bezprostornosti Apsoluta. Relativno i sukladno transcendentnom postignuću, djeca ultimatne sudbine razvijaju viziju ovih koncepcija apsolutne razine.