Nikad nisam vjerovala u lančana pisma, sreću koja se prenosi s osobe na osobu mailom, isto kako nisam vjerovala da se moja sreća u istoj količini i intenzitetu može prenijeti na jednu osobu, pa s te osobe na drugu i tako dalje.
Ne znam kako bih formulirala ovaj tekst da ostane dovoljno misteriozan a da ipak kažem sve što želim i onome kome želim.
Postoji jedna divna osoba, jedna žena koja ima veliku mudrost.
Dio te mudrosti već danima polako ali kontinuirano prenosi na mene.
Osjećam kako mi se kapci polako odižu od očiju i kroz njih izviruju bjelanjci i irisi...
Nevjerojatan je osjećaj nakon 23 godine otvoriti oči i vidjeti sebe u pravom svjetlu, u pravoj boji i pravih dimenzija.
Ja se odnedavno opet volim.
Ne mogu vam objasniti zašto se dosad nisam voljela, ima tu toliko činjenica koje ću tek otkriti, ima tu toliko ljudi kojima dugujem te ružne osjećaje i ima još puno koraka do potpunog izliječenja.
Oduvijek sam zavidjela ljudima punim samopouzdanja; zavidjela sam im na neopterećenosti, nonšalaciji i osjećaju.
A nisam ni znala da put dotle i nije toliko trnovit i da je itekako moguć.
Jednom sam po prvi put u bilježnicu napisala "ti to možeš" i otad to mantram prilikom svakog suočavanja s problemom.
I gle čuda, ako si to dovoljno puta ponovim, uvjerit ću sama sebe da ja to zaista i mogu.
Stoga, koju god mantru da upotrebljavate, vjerujte u nju.
Jedino je bitno da si je dovoljno puta ponovite glasno.
Jer i vi, i oni, i ja...mi to zaista možemo.
Post je objavljen 03.11.2005. u 11:28 sati.