Spavanje se više ne bi moglo tako nazvati pošto mi snovi, u posljednjih nekoliko mjeseci, redovito poklanjaju besplatne karte za putovanje u ovom ili onom smjeru, s ovom ili onom osobom, bićem ili nečim inim.
S radoznalošću i veseljem djeteta prihvaćam te besplatne karte, unatoč osvještenoj činjenici da mi tijelo neće baš svaki dan biti odmoreno, i ulazim u vlakove onih dimenzija kojima mjere za sad nisu definirane.
San me noćas poveo u Zagreb, do dječaka, kojeg sam ljetos imala prilike sresti na uličnom festivalu, s melankoničnim očima i sjetnom trubom.
Ne sjećam se njegova imena, ni imena njegovih prijatelja. Sjećam se samo kovrčave kose i blagih linija lica, sjećam se očiju iz kojih su iskrile radost i znatiželja...i sjećam se njegove gladi...za malogu uličnog svirača glad je sastavni dio dana ili večeri...
Vodili smo se za ruke i smijali...
Taj me smijeh poveo u javu zabranjujući mi da otvorim oči...I tako sam ležala nekih pola sata prije nego sam se digla iz kreveta...sa zatvorenim očima i leptirićima u trbuhu...
Kako sam se zatekla njemu nisam uspijela razumjeti, razumjela sam samo vlastitu potrebu za malim finim stvorenjem i bezuvjetnosti...
Ponekad iznenadim samu sebe nekim vlastitim podsvjesnim zapisima ljudi, čiji obrazi, kretanje ili jednostavno osjećaj koji sam ja dobila u njihovoj blizini, bivaju osvješteni tek u trenucima putovanja snovima...
Post je objavljen 03.11.2005. u 11:02 sati.