nekad je večer jako dosadna, pa krenem da preturam po uspomenama. nekad je soba hladna pa se stisnem u sebe i slike prošlosti prođu kroz mene...
srce slome čak i usta nekog neznanog junaka, brzinom zvuka dok tone moj brod, ovu noć zato provodim budan i sam, ko osuđenik. dajte mi riječ na samo dva minuta straha, dajte mi glas, al znajte gluhi će me čuti. ovo je kanonada, rat u mojoj glavi. srušen je svijet pravljen od pepela i praha. pogled odozgo, okom plavog goluba, hiljadu priča, šaka sreće i tišine. nije ni srce uvijek crvena fasada, pukne baš onda kada najmanje se nadaš. razmisli dobro i reci mi, ne vidiš sebe, ali vidiš njih, živote tihe i prazne, trač kao vijesti provjerene. ti vidiš druge, ali sebe ne. više ne brojim jer po tko zna koji put, budnog sam noćas opet zatekao sebe. svjetlom po mraku, najzad pišem poruku. čuvaj se dobro jer ja dolazim po tebe. ovo će biti prvi i posljednji put, vidiš li znake na nebu? od sad te prati pogled oštar i ljut. ja noćas slavim svoju pobjedu. srce slome čak i usta nekog neznanog junaka, brzinom zvuka dok tone moj brod, ovu noć zato provodim budan i sam, ko osuđenik...
još jedan tužan dan i sve podsjeća na san, neka probudi me netko, ovo stvarno boli. ali nema nikoga, osim hladnog odjeka i čudnih mirisa u mojoj sobi. i nitko nije kriv, da li kriv sam što sam živ? volio bih samo da smo jednaki pred bogom. u ljubav vjerujem, možda i pretjerujem, možda trebalo je ranije da popričam sa tobom. da zajurim strah? kako uplašiti mrak? moje oružje su olovke izlomljenog srca. ma prevarit ću sve kad stavim cvikere. u grudima mi bomba sporije kuca. oči ko u psa, to sam kao novi ja. tužan, bezvezan i vjeran svojim željama. ali ne dodiruj dno, pazi bit će prekasno, ako čekanje ne pretvori u nekog drugog...
sam sa svojim strahovima, plovim kroz život poput oblaka. na beskonačnom nebu ne dodirujući ništa i ne ostavljajući za sobom trag. kao šuma poslije požara, u pepelu sjećanja tinja mnogo ružnih dana. ja sam najzad želim da ih zaboravim...
otvorim pune stakla oči i istina probije na površinu. razlije laži da je sve u redu. obuzdavam vrisak da ne promijenim tišinu jer daleko odavde još netko ne spava. čuvar sam tog srca, što za mene udara. spavaj jedina. spavaj bar ti. znaj da trebaš mi više nego ikad. ne, ne čini mi se, volim te. ova godina, sad i više nikad. uskoro vraćam se, čekaj me. uronim u sebe, duboko do dna. suze udare na oči, ali nije me stid. ciklon beznađa umre, vijuge rasiječe. ispucao bih ruke da se razbiju o zid, ali me boli prva krv iz njih. kroz brda ti šaljem poruku. ti ne smiješ biti tih. spavaj jedina. spavaj bar ti. znaj da trebaš mi više nego ikad. ne, ne čini mi se, volim te. ova godina, sad i više nikad. uskoro vraćam se, čekaj me...
sada sam ostao sam. nikoga nema tu kraj mene. možda je to ipak sada najbolje. a da li želim to? to me boli jako. ali shvaćam da imam samo sjećanje. vodite me odavde. jer ovdje je čovjek potpuno sam i nema tko da mu uljepša dan. i nema nikoga. dozivam tako ja, svakoga dana jače. ima za mene još vremena? ma, dozivam, dozivam i bojim se jer sam sam. moja šansa je opet nestala. a da li želim to? to me boli jako. ali shvaćam da imam samo sjećanje. vodite me odavde. jer ovdje je čovjek potpuno sam i nema tko da mu uljepša dan. i nema nikoga...
Post je objavljen 02.11.2005. u 17:31 sati.