.. i nije mi to drago. Vratite mi onu uvijek nasmijanu, bezbrižnu, luckastu ja koja se ne boji ničega. Gdje se izgubila? Gdje joj je nestala ona neuništiva energija? Postajem preoprezna, prepesimistična, preozbiljna, preumorna, prenapeta i još puno bezveznih pre. Gubim osjećaj da smo sami krojači svoje sudbine u što sam beskrajno vjerovala. Sve težim koracima gazim po podu, a sve manje letim u oblacima. Sve sam bliže nekoj bljakastoj realnosti koja mi se nije činila tako blizu na početku dvadesetih.
Ima i ponešto dobro u tome. Sve više cijenim i volim roditelje, i sve više cijenim one dragocjene male trenutke sreće. Sve više živim za danas, a sve manje za sutra. Sve manje stvari me može iznenaditi. Iako se netko odozgo uporno trudi uvjeriti me u suprotno. Uporno ispituje granice moje izdržljivosti. Da li netko pika moju lutku negdje:)?
Post je objavljen 02.11.2005. u 11:41 sati.