Zavlačiš ruku,
sjenke nas prate.
Iznenađujuće je.
Kad raširiš osmijeh od
sebe do mene
još ima mjesta za
vrisak
kojim budimo jutro
kad nas nema zajedno u njemu
jer ti si istok
ja sam zapad
naša hemisfera je jug
u kojoj se sastajemo naočigled
zgrušanog vremena
izgrebanog od nestrpljenja
da se vidimo iznova i iznova.
Iznad vremena stoji otok
nasut čekanjem,
onaj isti kojeg smo privezali
za svoju dušu
kako bi dokučio sve obale
naše razdvojenosti.
Post je objavljen 01.11.2005. u 18:34 sati.