Marketing
Biti svoj
Pročitala sam jedan članak na naslovnici (onoj glavnoj, ne Alternativnoj na koju svratite ako još niste, možda pronađete nešto što vam se svidi). Nešto o tzv. Noći vještica. Kaže uredništvo da je ta tema iznjedrila jako puno postova. I baš taj podatak je nešto što me «povuklo za jezik». Odmah napomena da niti jednu od tih priča nisam čitala i da uopće ne želim ulaziti u njihovu kvalitetu i sadržaj. Ono što me čudi je upravo ta tema, ne samo na blogu, nego i puno šire. Pa se onda mogu vidjeti plakati tipa «Noć vještica u tom i tom klubu» pa trgovine «ukrašene» tikvama, pa «prigodni» tv-program, pa organizirani izleti raznih putničkih agencija tim «povodom» itd.
Smatrati da naše granice trebaju imati betonske zidove koji spriječavaju bilo kakav ulaz i izlaz informacija, riječi iz jezika, običaja, kultura značilo bi glumiti Albaniju u vrijeme Envera Hoxhe, a to pak povlači krajnju zaostalost i neprilagođenost u svakom smislu. No, držati do svojega, uz prirodnu i povijesno-geografski obilježenu cirkulaciju svega gore navedenoga čini mi se puno prihvatljivije od preuzimanja od drugih svega i svačega, i to na jeftin i banalan način. Bez biranja.
Smatram prirodnim da se u Zagorju u govoru prilično često koriste riječi iz njemačkog govornog područja, da im je glazba bliža slovenskoj ili austrijskoj, da se u Slavoniji često koriste i riječi iz srpskog i mađarskog jezika, da se na Kvarneru i u Dalmaciji rado slušaju kancone ili pak češće jedu jela iz talijanske kuhinje i da ne nabrajam dalje. Čak i neki utjecaji iz ne tako geografski bliskih evropskih zemalja mogli bi biti barem nečim opravdani. Ali svi oni uglavnom idu u oba smjera.
Međutim, forsiranje nečega što je tipično za Amerikance ne čini mi se kao nešto prirodno i nenametljivo. Štoviše, mislim da je to tek jedan od mnogobrojnih produkata kojim tržište ima glavnu riječ. Naravno u tome jako pripomažu i mediji bez kojih to i ne bi bilo tako. Ne bi ni moglo biti.
Sjećate li se onih vremena kada je sve strano i tuđe bilo «in», tamo negdje 80-tih, možda i ranije? Razumijem da je onda bilo jako «fora» kupovati Bravo, slušati stranu glazbu, ići u Trst i time držati nazovi «nivo» osvještenog i suvremenog čovjeka. Možda zato jer su onda bila neka druga vremena kad je dotok svega onoga izvana bio puno puno manji.
Ne, nije ovo post o negiranju i neprimanju svega onoga nehrvatskoga. Naprotiv, i sama sam svjesno, a ponekad i nesvjesno, pod utjecajima i američkih filmova i glazbe, talijanskog jezika, mode, tv-programa, njemačkog mentaliteta ... Stoga uopće ne smatram svrhovitim odupirati se tome. Naprotiv, svojevrsna nas međunacionalna interakcija sigurno čini i bogatijima duhom. Ako to što primamo ima karekter nečega što nas obogaćuje, a ne upravo suprotno od toga.
Smatram da ipak trebamo koliko je god moguće birati pod kakvim utjecajima želimo, a pod kakvim ne želimo biti. A ne da nam netko drugi nameće što bi trebali željeti i voljeti, i što bi nam navodno trebalo biti strašno zabavno. Moj osobni stav je da nam «noći vještica» uopće ne trebaju. Jer, kakve to veze uopće s nama ima? Ne bi li bolje bilo da se prisjetimo nekih naših starih običaja koje smo zabacili tko zna gdje, jer su «staromodni», «dosadni», i medijski potpuno neprilagođeni «visokokvalitetnim» novinama i tv-emisijama koji nam blješte sa svih strana? Osim toga, zar se ne znamo zabaviti bez da nam drugi govore kako? Najgora moguća varijanta mi je kada netko pokušava biti ono što nije. Makar taj netko bio i društvo. Osobno ipak biram opciju – biti svoj.
Post je objavljen 01.11.2005. u 17:55 sati.