Da, život put ide dalje... I to tako uvijek nažalost ispadne. Sve ide dalje kao da ništa nije ni bilo, a ja ostajem zarobljena u tom trenutku vječnosti. Meni najdražem i najbolnijem...
Kad se sjetim te prve noći, tih prvih poljubaca i zagrljaja, suze mi same poteku... A ja umirem od toga dana. Tiho, u sebi, tako da nitko ne vidi i ne sluti.
Od dana kad je otišao mene boli lažni osmijeh na usnama. Sva zadrhtim kad se sjetim dana sreće uz njega. Možda mi se vrati, pomislim često, a ipak u sebi dobro znam da mi se neće vratiti.
Nisam nikada zaplakala za nekim tako iskreno. Ne kao za njim. Nijedan mi nije značio kao on i sad kad ga više nemam ustvari znam koliko mi znači, tješim se da me je nekad volio. Barem malo...
Danas umirem od njegovog pogleda, ubija me njegov osmijeh, kad ga vidim, poželim da je samo moj, a znam da nije i da nikad više neće biti... Znam da voli drugu i utjehe mi nema. Pustim našu stvar da se sjetim još jednom da sve to nije bio san nego java i ostavljam ga u tom trenutku vječnosti, u kojem ćemo zauvijek ostati... On i ja u mome srcu. I da... NEDOSTAJE MI. Nedostaje mi jako! Oprosti što je tako.
Za kraj: VOLIM TE!!!! DALEKO U BESKRAJ...
Fia
Post je objavljen 01.11.2005. u 02:02 sati.